“Kad napuštaš šumu, samo ono što ti u srce stane ponesi iz nje!”

"Kad napuštaš šumu, samo ono što ti u srce stane ponesi iz nje!"
Foto: Pixabay

U mnogim mitologijama drvo je simbol središta svijeta, odnosno veza između neba i zemlje

Piše: Prof. dr. sc. Olga Carević
Ugledna znanstvenica i humanistica

Priroda je samostalna riznica bogatstva koja podastire čovjeku brojne resurse. Svojom ljepotom, raznolikošću i neprocjenjivim vrijednostima šuma je dragulj te riznice.

Na području umjetničkog stvaralaštva šume su oduvijek bile inspiracija slikara i kipara poput V. Bukovca, Naaste Rojc, A. Waldingera, Ksenije Kantoci, V. Filakovca, I. Meštrovića, D. Džamonje… i svih onih koji su svojim djelima ovjekovječili krošnje, stabla i drveće.

Prisjetimo se izložbe posvećene šumi iz ciklusa “PRIRODA” održane u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu (20. 05. 2017. – 16. 07. 2017.) koju je osmislila Jasminka Poklečki Stošić. O toj izložbi napisala je članak Patricia Kiš s naslovom “Od Bukovčevih slika do Bernardijevih stolaca”.

Vrijedno je spomenuti da su šume i šumarstvo u fokusu “Europskog zelenog sporazuma” (European green deal) u kojem se upozorava na zaštitu i obnovu šuma ne samo zbog ljepote i raznolikosti, nego njihove učinkovitosti u smanjenju stakleničkih plinova, a time i ublažavanju klimatskih promjena.

U mnogim mitologijama drvo je simbol središta svijeta, odnosno veza između neba i zemlje, jer mu korijenje prodire duboko u zemlju, a grane se šire visoko u nebo.

Mnogi su književnici i pjesnici crpili nadahnuće u šumi te su ih opisivali u svojim djelima kao što su D. Tadijanović, D. Karakaš, J. Kozarac koji je u svojoj priči “Slavonska šuma” napisao: “Sretan je onaj narod koji zna cijeniti što je šuma.”

Sjetimo se i Trygue Gulbranssena, norveškog književnika, i njegove knjige “I vječno pjevaju šume” u kojoj autor piše: “Šuma je postojala od iskona. Tamna i golema, pjevala je svoju staru pjesmu povrh gorskih vrhunaca i kosina u beskraj, u daljinu…”.

U tom kontekstu doživljavamo i poeziju D. Cesarića koja se prianja uz naša srca i dušu, a da to mi sami i ne primjećujemo… kao da su od iskona sa nama. Jedna među tim pjesmama je  “Breza na ulici”.

“Kraj bijelih breza svakog dana
Ja prođem srca razdragana.
Oduvijek ima tajnih veza
Između pjesnika i breza.”

Spomenimo brezu očima i riječima jedne djevojčice, Lucije Radoš, DV Bukovac, objavljene u časopisu Hrvatske šume, Dječji kutak, studeni 2019.:

“Breza je svuda oko nas!
Vidjela sam je u priči, u bajci, na ulici i u šumi..
Tu je! Samo je potraži…”

I glazbenici su opjevali šume. U tom kontekstu spomenimo skladbu “Šuma koja sluša”, za čembalo, koju je komponirao prof. dr. Ivo Josipović, skladatelj i pravnik, kao i “Priče iz Bečke šume” Johana Straussa.

I na kraju, čuvajmo naše šume, krošnje i stabla kao što nam to poručuje književnik i šumar Milan Krmpotić:

“Kad napuštaš šumu, samo ono što ti u srce stane ponesi iz nje!”

Komentari