“Usmjeravala sam ljude prema prijateljstvu – kao svjetlu ideala i vrline!”

Olga Carević: “Usmjeravala sam ljude prema prijateljstvu – kao svjetlu ideala i vrline!”
Foto: Mario Milošević

Što je tijekom rata moglo biti veće od tuge za izgubljenim životima, kakvu sam i sama proživljavala nakon gubitka sina, hrvatskog branitelja?

Piše: Prof. dr. sc. Olga Carević
Ugledna znanstvenica i humanistica

Kinesko-američka književnica Yiyun Li u svojim promišljanjima o književnosti piše: “Pisati znači zaboraviti sebe i baviti se većim stvarima”. Ta su me promišljanja podsjetila na brojne tekstove koje sam pisala u vrijeme Domovinskog rata, a koji su bili objavljeni u Vjesniku, Večernjem listu i u nekim tjednicima.

Što je tijekom rata moglo biti veće od tuge za izgubljenim životima, kakvu sam i sama proživljavala nakon gubitka sina, hrvatskog branitelja?

Ginuli su odrasli i djeca, porušeni su njihovi domovi, brojni kulturni i sakralni spomenici, zdravstvene ustanove pa čak i škole i dječji vrtići… Tada sam pisala o ratu, miru i prijateljstvu. Pažnju čitateljima usmjeravala sam prema prijateljstvu – kao svjetlu ideala i vrline!

Moja su promišljanja bila poticana i govorima Cicerona u kojima je ovaj veliki govornik, državnik i filozof naglašavao da je prijateljstvo suglasje božanskih i ljudskih djela ujedinjenih dobrotom i ljubavlju (“Ciceron, Život i djelo”, izd. Biblioteka Tragovi, knjiga 88).

U želji da prikažem atmosferu toga vremena navodim jedan moj tekst s naslovom: “Zašto ljudi ratuju” koji je objavljen 19. siječnja 1993. godine u Vjesniku, a potom uvršten u knjigu “Moj srpski rod-moj hrvatski dom” (Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb 1993. godine).

“Zašto ljudi ratuju”
Neku me je večer moja šestogodišnja unučica upitala: “Bako, zašto ljudi ratuju?”, a ja sam joj odgovorila: “Ljudi su zaboravili da se mogu sporazumijevati riječima”. “A kada će to biti?”, nastavila je Dora znatiželjno. “Jednom kada Hrvatska bude opet slobodna.. sigurna sam da će se među ljude vratiti i lijepa riječ”.
Odrasli će se međusobno pomagati i voljeti, djeca će se sretno igrati u parkovima i livadama. Nitko se neće pitati je li mu susjed Hrvat, Rom ili Srbin. Svi ćemo biti građani naše LIJEPE HRVATSKE DOMOVINE!
Budućnost će donijeti svoj našoj djeci mir, ljubav i razumijevanje, bez obzira kojoj vjeri i nacionalnosti pripadaju.

I kada navečer Dori čitam njene omiljene stihove našeg poznatog dječjeg pjesnika Stanislava Femenića, čini mi se da bezbroj ljudi misli i osjeća baš kao i ja!

Prisjetimo se njegovih stihova “Volim cvijeće”:

“… Volim cvijeće prijateljstva,
Cvijeće sreće i ljepote
Cvijeće nade i dobrote…
A najviše volim cvijeće
Za kojim još mnogi žude-
Cvijet slobode, cvijet ljubavi
I cvijet mira za sve ljude”
(Stanislav Femenić)

Komentari