Legendarna fotografkinja Slavka Pavić u 95. godini života priređuje izložbe i poručuje: “Fotografija spaja ljude”

Foto: Sandra Brambilla

Piše: Sandra Brambilla

Saznavši za otvorenje izložbe fotografija vlakova pod nazivom “U prolazu”, autorice legendarne fotografkinje Slavke Pavić u Fotogaleriji Dubrava Narodnoga sveučilišta Dubrava u Zagrebu u veljači, mjesecu ljubavi, odlučila sam razgovarati s našom čuvenom umjetnicom o njezinim početcima i ljubavi prema fotografiji, fascinaciji vlakovima, kao i o stvarima koje joj nedostaju iz nekadašnjih vremena i onima koje je donijela modernizacija novoga doba i koje je s radošću prihvatila.

Odmah je s veseljem prihvatila moj prijedlog i nakon par sati od poziva sastale smo se u njezinom stanu u kojem je sve odisalo duhom prošlosti nekadašnjih vremena, tradicije i vrijednosti koje nikako ne smiju biti zaboravljene. Sve me to posjetilo i na moje odrastanje i posjete kod sad već pokojnih bake i djeda u Splitu, jer su i oni imali sličan namještaj, stolce, stoliće, pa čak i radio i televizor, mislim da je i energija bila slična, ako ne i ista.

Slavka Pavić na otvaranju izložbe u Fotogaleriji Dubrava | Foto: Čedomil Gros

Obuzeta emocijama započele smo više nego ugodan i zanimljiv razgovor, koji bi između nas dvije mogao trajati satima, tema nije nedostajalo, smijeha također. Nije nam ovo prvi susret, bilo ih je više i svaki put jednako zanimljivo i jednako poučno.

Spojila nas je upravo fotografija, fotografija koja je živa i iskrena, koja ostavlja trag u vremenu, sjećanje na baš taj uhvaćeni trenutak.

Da, puno toga se može naučiti od Slavke Pavić, ne samo o fotografiji koja joj je od ljubavi postala i poziv, već i o ponašanju, dijeljenju znanja i pomalo izgubljenim vrijednostima života, jer i u 95. godini života ne prestaje oduševljavati svojom životnom energijom, duhovitošću te veselim i živim očima koje uočavaju razne ljepote ovoga svijeta.

Sandra Brambilla i Slavka Pavić | Foto: Čedomil Gros

Zatekla sam je za stolom na kojem je imala mnoštvo izrađenih fotografija ljudi koje je slikala na izložbama. Vrijedno je svaku slagala u zasebnu omotnicu zapisujući imena i prezimena te datume kada je fotografija nastala.

Sve je to veseli i u tome uživa.

Raduje je fotografiranje ljudi na izložbama svojih kolegica i kolega i onda te fotografije poklanjati tim ljudima, veseli ju reakcija kada im pokloni te fotografije, uvijek napiše datum kada ih je fotografirala, a to je ono što nas vraća tradiciji i nekadašnjim vremenima koja ne bi trebala biti izgubljena i zaboravljena, tj. da ne zaboravimo kako je fotografija izgledala.

Upitavši je zašto je fotografirala baš vlakove, kolodvore, tračnice, grafite na kolodvorskim zidovima, odgovorila mi je da je prvo čovjek pješačio, zatim je putovao i kretao se jašući konje dok nisu izumljena kola i fijakeri. Stephensonovim izumom parne lokomotive čovjek je mogao brže i ugodnije putovati u udaljenija mjesta, posjećivati prijatelje, otkrivati nove prostore, pejzaže i tako upoznavati nove ljepote svijeta. Šetala je uz Botanički vrt i prugu i gledala vlakove kako dolaze i odlaze. Izmjenjujući se uočavala je različita obilježja, natpise i crteže na njima poput Podravkinoga kuhara koji je označavao da vlak ide u pravcu Podravine, zatim Gavrilovićevu djevojku koja je bila znak da vlak ide u pravcu Petrinje, crkvu sv. Donata koja je označavala put prema Zadru… Također na zidovima je primijetila razne natpise i oslikane grafite koji su joj privukli pažnju ljepotom ulične umjetnosti.

Izložene fotografije nastale su tijekom dvije godine šetnji i neumornog fotografiranja zanimljivih detalja. Obilježja na vlakovima su je toliko obuzela da joj je bio užitak sve to zabilježiti svojim fotoaparatom bez kojega ni dan danas ne izlazi vani. Da nije sve išlo glatko prilikom fotografiranja, svjedoči Slavka, jer taman kada se spremala slikati neki zanimljiv detalj koji bi uočila na vlaku on bi krenuo i otišao.

Vještim okom i zapažanjem najsitnijih detalja fotografira vlakove, željeznički kolodvor i grafite, sve ono srcu drago i zanimljivo, oživljujući na taj način zaboravljeni i zapušteni prostor, dajući mu nadu…Fotografija spaja ljude, baš kao i vlakovi, a na 40 izloženih fotografskih slika isprepleću se ne samo željeznički kolosijeci, već i oni životni.

Prisjetila se nekadašnjih vlakova i lokomotiva parnjača iz čijih je dimnjaka izlazila čađa od ugljena. Ljudi koji su duže boravili uz prozor imali su obojena lica crnom bojom. Ponekad u zimi vlakovođe bi pustili snažno paru koja bi se od hladnoće zgusnula i divno okružila staru željeznu lokomotivu, impresionirano je pričala moja sugovornica.

“Danas su vlakovi aerodinamični, lijepi, tanki, brzi, koja razlika od naših nekadašnjih ćućuću, sve se moderniziralo, a što li će tek biti za 20 i više godina….rakete?!” zapitala se naša vesela Slavka.

Fotografski klub Zagreb je organizirao putovanja, uživala je šireći svoje vidike, upoznavajući brojne krajolike, a stekla je i mnogobrojna poznanstva iz kojih su proizašla brojna prijateljstva koja su se stvorila upravo u vlaku. Prisjetila se jednog čovjeka koji je podijelio pečeno pile koje je ponio sa sobom na put sa svima u kupeu.

Snima najobičnijom i najjednostavnijom malom digitalnom kamerom Nikon koju ima od 2006. godine, a u tajne digitalne fotografije uveo ju je fotograf Čedomil Gros koji je zaslužan i za likovni postav ove izložbe o vlakovima.

Zanimljivo je da se na kolodvoru upoznala i sa svojim suprugom Milanom, gdje su oboje čekali vlak za Daruvar za povratak kući. Zamolio ju je da mu pričuva stvari dok on utrči u vagon i zauzme mjesto jer je u vlaku uvijek bila gužva, a ljudi su čak ulazili i kroz prozor, samo da uspiju ući u vlak. I tako je ona ostala čuvajući stvari sve dok Milan nije mahnuo kroz prozor zauzevši im mjesta.

“Iskra se odmah upalila”, zagonetno je kroz smijeh rekla naša fotografkinja.

To je bio početak Slavkine ne samo ljubavne priče, već i priče o ljubavi prema fotografiji, jer su kamera, fotografija i pravi trenutak otkrili Slavku nenadano i snažno baš poput emocija koje se osjećaju u svakoj njezinoj riječi i fotografiji.

Pokojni suprug Milan joj je poklonio prvi fotografski aparat Rolleiflex.

Na prvoj fotografiji koju je fotografirala 1951. godine nalazi se njezin brat Božo. Zabilježila je trenutak kada su bili kod HNK-a na istočnoj strani na kojoj je sijalo sunce, pola Božina lica je bilo osvijetljeno, a pola u blagoj sjeni. Sjene svjetla na šetačima u prolazu Harmica na dan Nove godine oduševile su je i tako je nastala još jedna fotografija pod nazivom “U prolazu”, zatim je slikala susjedovo rublje koje se sušilo…

Malo po malo hrabro je krenula u fotografske vode, fotografirajući sve što vidi i što je fascinira, prometne znakove, rublje, lica, ljude, svjetla sjene, mostove, prirodu, pljusak, obrise, šetače…

Istaknula je da je za fotografiju najvažniji dobro uhvaćen pravi trenutak.

Suprug i ona imali su različite motive i teme, nikad se jedno drugom nisu miješali u fotografiju. Učila je od njega, kao i od kolega u Fotoklubu, Toše Dabca, Mladena Grčevića i Marijana Szabe, s kojima se njezin suprug družio.

Naučivši sve o kompoziciji, tehnici fotografije i likovnosti, svojom kvalitetom je dokazala vrijednost i dugotrajnost na fotografskoj sceni, a to je veseli, u tome uživa fotografirajući iz dana u dan.

Kasnije se služila švedskim Hasselblad fotografskim aparatom s izmjenjivim objektivima i izmjenjivom poleđinom u kojoj je film. Fotografija zahtijeva znanje, razvijala je fotografije, imala je znanje i fizike i kemije, svemu je tome pokojni suprug naučio, nesebično prenoseći svoje znanje, a ona je vrijedno slušala i došla do ovoga što je danas, doajenka hrvatske fotografije.

Sada i ona nesebično dijeli svoje znanje s maturantima iz Škole primijenjene umjetnosti i dizajna, daje im knjige, kataloge i otkriva im tajne posla. Posebno ju veseli kada može prenositi svoje znanje i kada čuje da su ti mladi koje je podučavala i otkrivala tajne fotografskoga posla ostvarili uspjehe i postali cijenjeni u svome poslu. Zadovoljna je što studenti Akademije žele obnoviti staru tehnologiju izrade analognih fotografija da ne padne u zaborav.

Kaže kako je samostalnih izložaba imala oko 40, a zajedničkih preko 400, izlagala je u cijelom svijetu jer je Fotoklub imao kontakte s drugim fotografima po cijelom svijetu.

“Cijela zemlja mi je atelje, a sunce reflektor”, ponovila je riječi svoga pokojnoga supruga.

Fotografija spaja ljude, jer “kako bih Vas upoznala da nije bilo fotografije”, dodala je Slavka.

Od nekadašnjih vremena najviše joj nedostaje mirnoća i ležernost jer je danas sve užurbano i stresno, a od novih tehnologija oduševljena je mobitelom i kompjuterom kojima se dobro služi.

Kada ne fotografira voli otići u kino, u kazalište, puno čita, voli društvo, ljude i šetnje, a od autora novije generacije fascinirana je Damirom Karakašom.

Najavila je i novu izložbu na ljeto u Muzeju suvremene umjetnosti, za koju će likovni postav birati Leila Topić.

Budućim fotografima poručila je da trebaju prionuti poslu i biti ozbiljni, vrijedni i odgovorni, a fotografirat će sve dok ima volje, snage i želje na radost i veselje svih nas.

Otvorenje izložbe u Fotogaleriji Dubrava, svojim govorima uveličali su ravnatelj Narodnog sveučilišta Dubrava Željko Šturlić, voditelj Galerije Svebor Vidmar i fotografkinja Slavka Pavić.

Tom prigodom istaknula je da smo svi mali kotačići koji su pridonijeli njezinom djelovanju, kao i životu.