Čovjek snuje, Bog odlučuje. Tako je bilo na Veliku Gospu. Moj prijatelj Valentino dan ranije imao je rođendan. Htjeli smo na vožnju i isprva je dogovor bio da idemo na Divlje vode ponad Bregane.
No na kavi u našoj bazi, u Joze, nebo je uplelo svoje prste pa je Valentino rekao: “Ne idemo tamo. Idemo u Cowboya.”
A to je pravi kaubojski ranč u Markuševcu Turopoljskom.
I krećemo s Božjom i pomoći Gospe Sisačkom cestom do Botinca, a onda prema Brezovici. Nakon 7 kilometara tempa od oko 25 km ba sat, prolazimo pokraj nečega što je nekad bilo dvorac. Idemo na ravno prema Hudom Bitku, pa nakon nekog vremena skrećemo lijevo. Opet predivna polja i bale sijena. Odmor za oči i dušu.
Idemo Breberničkom cestom ka Brebernici kroz svjetla i sjene krošnji stabala šume s obje strane ceste. Nakon 16 km skrećemo lijevo prema Donjem Dragonošcu. Opet šuma i polja. Predivno je pa stajem fotografirati. Ne mogu biti sebičan pa to ne podijeliti.
Od Donjeg Dragonošca do Cowboya je nekih 2,5 km i dolazimo nakon 24 km vožnje – jedan sat pedaliranja. Parkiralište je puno. A unutar ranča – to žena, to djece, to ljudi, samo Unproforaca nema, i konja. Pravih pravcatih konja.
Parkirali smo naše MTB konje i otišli po mrzlu pivu. Smjestili smo se na strateškoj poziciji – iza izdvojenog šanka, u šumici s predivnim stolovima i stolcima u dubokoj hladovini.
A onda je Valentino otišao naručiti hranu. Nismo popili ni pivo a već su ga zvali na mobitel. Nakon pet minuta Valentino se vratio s hranom koja bi nahranila pleme Indijanaca da ne moraju u lov.
– Lepi, primi ovo, ruke su mi otpale – govori mi frend.
– Pa i ne otpale ti – rekoh iznenađen količinom hrane. A hrana je ova: dva burgera, pečeni krumpiri i lagano ljuti umak.
Ali… Samo meso je teško 900 grama. Da 900. Ogromni burger u ogromnom predivnom pecivu, sir, ne onaj plastični nego pravi sir, špek, salata, krastavci, rajčica… Plus krumpir i umak posebno, a ulaze u porciju i u cijenu. A cijena tog obroka koji je za dvoje ljudi je sitnica 69 kuna. Pivo koje smo pili je 15 kuna.
– Stari, hvala ti, ali meni nije jasno jedno – rekoh mu.
– Kaj ti nije jasno – upita s čuđenjem.
– Kako da zagrizem ovoliki burger?
– Fakat – reče on zbunjeno.
No kako glad tjera ljude na kreativna rješenja, tako smo se kao kauboji na divljem zapadu bacili na ubijanje gladi. Okusi su predivni. Čulo se samo naše mmmmmm, jooj kako je ovo dobro…
Nakon hrabre borbe s tim golemim komadom ukusne hrane – pali smo na gastronomskom bojištu. Pojeli smo obojica samo pola svojih burgera. Nisam mogao pojesti sam porciju za dvoje.
A onda smo spili po jednu mrzlu. I uživali u ranču.
Taj predivni park koji je Hrvat, povratnik u domovinu napravio na golemom zemljištu. Zaljubljenik je u divlji zapad, country glazbu i sve vezano za taj dio povijesti SAD-a. Uzgajaju predivne konje koji idu na izložbe i jahačka natjecanja. Imaju i ponije pa djeca i odrasli uz timaritelje a i odrasli mogu jahati na tim predivnim životinjama. Zato ondje nema loptanja. Da se ne ugrozi bilo čija sigurnost.
Sigurnost ne remeti ni Winchestera obješena na zid glavnog objekta, restorana koji ima pregršt posebnih jela izvrsnih namirnica i recepata. Sav je u drvu, a ima odličnu terasu sa stolovima za romantične susrete i obiteljska druženja.
Winchesterka ne puca. Ali raspaljuje maštu i podsjeća na jedno vrijeme i stripove Texa Willera, Doca Hollidaya…
– Imaju samo jednu manu – rekoh Valentinu.
– Koju manu, majke ti – reče iznađen Vanetino.
– Mogli su staviti mreže između stabala da mogu ubiti oko nakon što smo ubili od hrane – rekoh.
– Pa di si se toga sjetio, panju. Odlična ideja – reče Valentino. Ustajemo, uzimamo naše MTB konje, slikamo se i odlazimo ispraćeni country pjesmom koju je na razglas pokraj kočija i wigwama pjevao na razglas glazbenik.
Do naše baze je još nekih 16 km i slušamo se blago cestom prema Lukavcu i Odri a onda smo sigurno stigli u bazu. Zahvalni Velikoj Gospi na lijepom danu i prijateljskom druženju došli smo u bazi.
Valentino je pozdravio našeg Jozu tradicionalnim svetoklarskim pozdravom: Daj nam mrzle!
P.S.
Ovo nije plaćeni oglas. Autor i njegov suputnik platili su sve sto pojeli i popili. Napisana je u dobroj volji da potakne Zagrepčane i goste da otkriju ljepote koju su nam nadohvat pedale.
Tekst & foto: Igor Zovko
