BICIKL NA STRUJU: Svatko vas može ostaviti kad vam je najteže, ali Giant Fathom E+ neće

Uspon na Gornje Trpuce

Ljude izda snaga, neki izdaju braću, neki domovinu, netko sam sebe, netko prijatelje, netko ljubav. Fathom E+ nije izdajnik. On vas ne ostavlja kad je najteže

Piše: Igor Zovko

Odvozio sam se njime na Sljeme, a da se nisam oznojio. Još manje sam se umorio oko Odre, Lukavca, Odranskog Obreža i Donjeg Dragonošca. Bilo je vrijeme da ga provjerim kakav je na malo težoj ruti.

Krećem iz Novog Zagreba, preko Botinca ka Brezovici. Ondje je predivan, ali ruševan dvorac, a preko puta jezero na koje dolaze ribiči ili rijetki, kao ja, da samo gledaju vodu, jablane, nebo i travu – Monet uživo. Uvijek sam inspiriran, nadahnut.

Bio je ondje neki par, ne baš mlad ali ni star. Ležali su naslonjeni jedno na drugo, šutili i uživali. Nisam često viđao takvu ljubav. Nisam im htio smetati. Neka imaju svoj mir.

Pomoć biciklisticama

Krećem cestom kroz Brebernicu, gdje su šumice sa strane, iznad plavo nebo na kojem se sunce mora probijati kroz tunel od zelenih krošnji stabala.

Na Giantu Phatom E+ sve radi kao ura. Vrtim pedale a on me gura. Dolazim do uspona na brdo Starjak.

Biram najteži. Strmiji je druga dva prilaza, ali je relativno kratak. Na svojem sam MTB-u prvi put ostavio dušu, gurao ga. Drugi put sam gotovo ostavio želudac, ali sam uspio. Treći put popeo se sam kao zmaj. Pomagali su mi tada prijatelji. Kasnije sam ja pomagao drugima, biciklistima i biciklisticama.

Giantom sam se uspeo bez problema. Stavio sam 3 stupanj pomoći i 3. brzina. Za pet minuta sam bio gore i pio pivo. Suh.

Razgovor s konjima

Nakon kratkog odmora od ne znam čega, spuštam se prema Odranskom Obrežu. Ipak biram uspon na Gornje Trpuce – 8 posto.

Bez muke dolazim do sjenice napravljene za izletnike i snimam nekoliko fotografija a onda na vrh do raspela.

Spuštam se. Kočnice su super. Nakon gotovo slobodnog spusta, kočim jer su na imanju pokraj ceste konji na ispaši. Dolaze do mene i lijepo se pozdravljamo. Koja predivna stvorenja.

Zadržao se kratko pričajući s njima.

Uglavnom sam pričao samo ja i gledao ih u predivne, tople oči u kojima se moja duša kupa. Krećem ka Lipnici.

Baka u Lipnici na zvizdanu

Nakon par minuta uživanja, dolazim na križanje kraj DVD-a. Zvizdan je. Na autobusnoj stanici sjedi baka u crnoj nošnji. Zaustavljam se kraj i pitam je:

– Bako, kako ste, jel’ vam treba kakva pomoć – pitah ju.

– Molim, sine – gleda me i naginje lice prema meni. Ne čujem, sine – govori mi starica. Ponovim pitanje malo glasnije a ona mi odgovara.

– Hvala dijete dobro, malo odmaram, tu sam blizu, ne brini – utješi me ta žena. U njima, nekako, vidim svoje pokojne bake i djedove i svoju živu majku, a i ona je u godinama.
Uvjerila me da je dobro.

Kapela sv. Ante Padovanskog

Miran nastavljam uspon do Dva volan na Gornjem Dragonošcu, bez muke.
Ondje nisam stajao. Idem na Dubranec, pa skrećem u dolinu i penjem se na Gustelnicu. Ondje je predivna drvena kapela Svetog Ante Padovanskog. Uspon je kratak ali ubitačan.

Ondje sam svojim MTB-om koji ima pogon na puru (žganci, palenta) zazivao Svetog Antu da mi vrati dušu koju sam umalo ispustio od napora.

E Giant nije me ni tu izdao. U 4. stupnju električne pomoći i u 3. brzini malo sam stisnuo i brzo došao do kapele. Uspon je negdje oko 13 posto.

Ta predivna kapelica svoja vrata otvara jednom na godinu, pred Božić.

Sadašnja je kapela, na mjestu prve kapele iz druge polovine 17. st., sagrađena 1888. g., a posvećena je 1889. g. Svojim izgledom i specifičnim načinom gradnje ‘na žal’ razlikuje se od domaćeg tradicionalnog načina gradnje. Unutrašnje stijene obložene su daskama višebojno oslikanim ornamentikom geometrijskih i stiliziranih vegetabilnih motiva koji podsjećaju na motive s narodne nošnje.

Nacrt kapele izradio je čuveni graditelj Hermann Bollé, a gradila ju je družina različitih majstora iz Štajerske, Mađarske, Njemačke i Hrvatske.

Ljutiti psi na makadamu na usponu

Snimam to remek djelo. Divim se. A onda idem u dolinu. Morao sam dobro kočiti. I jesam. Skrećem udesno, pa kroz dolinu dolazim do kraja asfaltirane ceste. A onda ide uspon od oko 13 posto po dubokom makadamu. Gume odlično drže A onda me od infarkta spasio sam sveti Ante.

Iz dvorišta kuća kraj puta istrčala su tri psa, jedan beagle i dva dvorištarca, mješanci grdobine i vjeverice.. Mali, ali opasni. Uspon na makadamu, a bidonka kojom inače malo zalijem takve pse, u ruksaku.

Majko moja. Palim pomoć na 5. stupanj i upirem. Oni me oblijeću i laju a ja im od muke tepam. Nakon 100 metara straha, na sigurnom sam. Prošao sam njihovo područje, mislili su da sam im prijetnja. Normalna reakcija.

Pouzdan partner

Phanom E+ nije me ostavio ni na tom najtežem dijelu. Spuštam se ka Lukavcu, pa nasipom dolazim u bazu na mrzlu. Prešao sam 66 km, potrošio bateriju 90 posto. Nije me izdao.

Gledam i razmišljam – ljude izda snaga, neki izdaju braću, neki domovinu, netko sam sebe, netko prijatelje, netko ljubav. Fathom E+ nije izdajnik. On vas ne ostavlja kad je najteže.

Komentari