Ekstremno bogaćenje pojedinaca i malih grupa ljudi te sve više osiromašenje velike većine i nestajanje srednjeg sloja društva, pogonsko su gorivo za pojavu suprotnosti, koje često završavaju u krajnjem ekstremizmu pojedinaca i grupa
Piše: Prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić
Institut Ruđer Bošković, Zagreb i Sveučilište Jurja Dobrile u Puli
Član Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava, HAZU, Zagreb
Nedavno je novinaraka gđa. Mladenka Šarić u Večernjem listu (dodatak Obzor), objavila vrlo zanimljiv članak “Kontradikcije suvremenog svijeta” u kojem je izvanredno analizirala postojanje velikih suprotnosti u vremenu u kojem živimo, navodeći komentare pojedinih stručnjaka, između kojih i moje malenkosti, koje je pozvala da iznesu svoje viđenje današnje stvarnosti u svijetu.
Osobno me već neko vrijeme zaokupljaju analize zašto u ovom našem vremenu velikog napretka u znanosti i tehnologiji – u medicini, informatici, komunikacijama, prometu te boljih uvjeta življenja, sve češće nailazimo na krajnje suprotnosti tj. ekstremizam, da li politički i ekonomski, kulturni i umjetnički, rasni, spolni, nacionalni.
Naravno, ekstrema je uvijek bilo i bit će, no razvojem i napretkom društva očekivalo bi se da se takva ekscesna ponašanja brojčano smanjuju, što nažalost nije slučaj, već dapače oni su u porastu. Ekstremno bogaćenje pojedinaca i malih grupa ljudi te sve više osiromašenje velike većine i nestajanje srednjeg sloja društva, pogonsko su gorivo za pojavu suprotnosti, koje često završavaju u krajnjem ekstremizmu pojedinaca i grupa.
Znanost je omogućila veliki napredak ljudskog društva, a mnoga fundamentalna otkrića sve se brže i efikasnije prenose u nove tehnologije u svim sferama ljudskog djelovanja – medicini, biotehnologiji, meteorologiji, informatici i komunikacijama, auto i avio industriji, agronomiji, proizvodnji hrane, i dr. Znanstvena otkrića i tehnologije promijenile su način života ljudi i preoblikovala svijet u “Globalno selo”.
Ovaj termin je 60-tih godina prošlog stoljeća iskovao tvorac moderne komunikologije i veliki vizionar prof. Marshall McLuhan (Kanada). Današnje društvo i veliki broj pojedinaca posjeduje više znanja i vještina nego što su ih ljudi ikada imali u cijeloj pisanoj povijesti ljudskog roda.
Ipak, moramo priznati da nam danas još nije potpuno jasno kako su neke stvari naši preci napravili u prošlosti, a nisu posjedovali današnje tehnologije. Čak i s današnjim tehnologijama bilo bi ih teško napraviti, no to nije tema ovog teksta, o tome ćemo sljedeći put.
Prije 40-tak godina imali smo problem dolaženja do informacija tj. manjka informacija, a danas možemo reći da informacija imamo previše i često si moramo postavljati pitanje o njihovoj vjerodostojnosti i relevantnosti. Nova velika otkrića u prirodnim znanostima – fizici, kemiji i molekularnoj biologiji te primjena tih otkrića u farmaceutskoj industriji i medicini, znatno su umanjila pojavnost mnogih bolesti i potpuno su izbrisala neke stare bolesti (uz napomenu da se stalno pojavljuju i nove bolesti), što je zajedno s ekonomskim prosperitetom znatno poboljšalo životne uvjete velikog broj ljudi i produljilo njihov životni vijek, barem u razvijenijim zemljama.
Nažalost u većini slabo razvijenih i u nerazvijenim zemljama svijeta ti se efekti nedovoljno osjećaju ili se uopće ne osjećaju, barem za sada.
S druge strane enormno krčenje šuma, nerazumni izlovi riba, kitova i drugih morskih vrsta, pretjerano korištenje fosilnih goriva, suvišak kemikalija rabljenih u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, poremetili su prirodne ravnoteže i ugrozili život na Zemlji mnogim vrstama već sada, a dugoročno će i samoj ljudskoj rasi. Svaki razvoj u sebi imanentno nosi klicu propadanja, pogotovo ako se ne dešava postepeno i kontrolirano. Brzina promjena onemogućuje mnogim ljudima prilagođavanje i to posljedično stvara strah i odbojnost prema znanosti i novim tehnologijama.
Na sve to nadovezale su se i nove migracije koje izazivaju paniku i zatvaranje ljudi u svoje male sredine, ksenofobičnost, čak ratobornost prema pridošlicama, njihovoj kulturi, što u konačnici za nikoga nije dobro. Činjenica je da smo tijekom ljudske povijesti imali mnoge migracije, propadala su kraljevstva i carstva, dugo su trajali periodi stagnacija, da bi se opet stvarala nova kraljevstva, carstva i nove države, koje su se razvijale i jačale. Danas raspolažemo s toliko ljudskih resursa, znanja i vještina da bi trebali biti pametniji nego u prošlosti i ne ponavljati stare greške.
Marco Ciceron je davno rekao “Povijest je učiteljica života….”, no da li je tome zaista tako? Iskustvo pokazuje da nažalost nije, bar ne u potpunosti. Veliki mislilac današnjice Eckhard Tolle rekao je “Pamet u kojoj nema mudrosti iznimno je opasna i destruktivna”.
Moramo biti mudriji u našem odnosu prema ljudskim i prirodnim resursima. Da li jesmo? Ljudi moraju vladati tehnologijama, a ne dopustiti da tehnologije ovladaju njima. Ako se dostignuća moderne znanosti i tehnologije razumno koriste uništavanje prirode i iscrpljivanje prirodnih resursa može se bar usporiti, a u nekih slučajevima zaustaviti i preokrenuti, kao što se to učinilo za ozonske rupe.
Dakle treba više razmišljati dugoročno i zdravorazumski, a manje profitabilno, iako i to treba, no u određenoj količini uzeti u obzir. Stari Rimljani skovali su izreku “Zlatna sredina” (Aurea mediocriatis), koja je značila održavanje balansa, tj. ravnoteže u životu, društvu i prirodi, no ljudska rasa se za toga ne drži, ili bar nedovoljno.
Na kraju bih zaključio da ljudi općenito žive bolje nego prije, prvenstveno što se tiče standarda, no pitanje je da li žive zadovoljnije i sretnije, budući da u modernom društvu vlada podvojenost između imati ili biti, kako je već davno dijagnosticirao sociolog Erich Fromm.
