Ostavili smo Kravarsko i župnu crkvu Uzvišenja Svetoga Križa koja se spominje još 1334. i odlazimo prema Pokupskom. Čekaju nas stalni spustovi i usponi na dionici dugoj oko 20 kilometara
Snimio i napisao: Igor Zovko / proZduction.hr
Iz Kravarskog smo krenuli oko 11.20. Sunce je već nemilice pržilo. Montićima se spuštamo s brda visokog 240 metara. U hipu nam se brzina penje na više od 50 km/h.
Naravno, nakon svakog spusta dolazi uspon.
Šaltam u najnižu i milim oko 8 km/h po serpentinama gdje je na momente uspon i 12 posto. Pa opet gore dolje. Sva naselja koja prolazimo pripadaju istoj župi – koja danas broji otprilike 4350 žitelja, a proteže se kroz 18 naselja: Barbarići Kravarski, Gornja Opatija, Donji Hruševec, Gornji Hruševec, Strezojevo, Podvornica, Žitkovčica, Čakanec, Gladovec Kravarski, Novo Brdo, Pustike, Kozjača, Šiljakovina, Mala Buna, Velika Buna, Ključić Brdo, Gornji Vukojevac i Kravarsko.
Paklena vrućina
Šuma više nema da nam prave hlad, pa se znoj cijedi s nas. Ipak, nismo stajali. Tek nešto prije samo Pokupskog, na Cvetnić brdu, stajem da otpijem malo vode.
U paklenoj vrućini odjednom sam se sledio straha.
Iz obližnjeg dvorišta zalajao je pas koji me je tako prepao da sam poželio postati tigar da prepadnem ja njega. No, ipak nisam.
Razum mi govori da je pas čuvar svojeg teritorija, da je vođen svojim nagonima. Ja nisam životinja, pa svoje nagone, kao svaki razuman čovjek, kontroliram. Otpijam malo vode iz bidonke i nastavljamo.
“Hamper vode i pivo, molim”
Uskoro dolazimo u središte Pokupskog i u jedan od dva kafića sjedamo na okrjepu. “Ja ću hamper hladne vode a poslije ću pivo”, govorim konobarici koja nam je tek prilazila.
Valentino također naručuje “bačvu” vode da se rehidriramo. Sam Bog zna koliko smo znoja iscijedili. Nakon dolaska k sebi, s mene znoj nije prestajao liptiti.
Pa ipak, popio sam pivo.
“Koliko ljudi živi baš u Pokupskom”, pitam konobaricu, vlasnicu picerije u kojoj smo sjeli.
“A oko 300 ljudi, u vrh glave”, govori. Uglavnom žive od poljoprivrede, a mnogi na posao idu u Veliku Goricu ili Zagreb, koji je oko 45 do 50 km udaljen. U Pokupskom su dva kafića, dućan i to je to.
Crkva-utvrda
Nakon okrijepe prolazimo kraj još jednog spomenika sakralne baštine koji je oštećen u potresu 29. prosinca 2020. Župna crkva uznesenja Blažene Djevice Marije bila je posvećena sv. Ladislavu čiji je kip bio u središtu glavnog oltara, ali je kasnije posvećena Majci Božjoj, dok je Ladislav ostao kontrapron.
Izgradnja crkve, pod vodstvom biskupa Jurja Branjuga, započela je 1736., a dovršena 1739. godine. Građevina ima zrelobaroknu četverolisnu lađu svođenu – kupolastim svodom. To je prva centralna četverolisna barokna crkva ne samo u Hrvatskoj, već i u Štajerskoj. Ona je uzor crkvama istoga tipa. Okružena je cinktorom s četiri ugaone kule. Crkva i cinktor teško su stradali u Domovinskom ratu, ali je otada sve obnovljeno. To je crkva-utvrda.
U nju nismo mogli zbog oštećenja.
Impresionizam na na kupalištu na Kupi
Nastavljamo prema kupalištu na Kupi. A ondje – Georges Seurat.
Kupalište je predivno, kupa smaragdna, trava i stabla koji tvore hlad na žegi pravo su osvježenje. Sam krajolik opušta tako da to nijedna fotografija ne može dočarati.
Lopoči u daljini podsjećaju na remek-djela Claudea Moneta, oca impresionizma.
No više sam sklon doživljaj prikazati slikama legendarnog Gergesa Seurata, oca poentilizma. Sve djeluje kao Nedjeljno jutro na Grand Jatteu, iako je bila subota.
Treperave čiste točkice boja jednostavo su mi se miješale u očima. Uostalom, to je i Seurat prenio svojim inovativnim stilom. Svoj je doživljaj prirode pretočio u miješanje svojih osjećaja bojama ne na paleti, nego u očima gledatelja.
Prvi je primijenio tu znanstvenu spoznaju o ljudskom oku u slikarstvu.
Kupačice
Ja i Valentino, naravno, nismo ponijeli kupaće niti ručnike. Naručujemo piće i uživamo u miru i prirodi. Na plaži upoznajemo Doru i njezinu prijateljicu. Iz Velike Gorice su. Njih ne mogu usporediti s Kupačicama Augusta Renoira, jer su ove cure ipak fit za naše pojmove u odnosu na njegove Kupačice. Kažu da je Pokupsko neotkriveno, Zagreb je zagušujući a od Gorice nema puno vožnje automobilom.
“A gdje će izaći reportaža? Bute mi poslali na mail, dadnem vam”, govori Dora. Obećao sam da hoću. Odlazimo u središte mjesta na lagani ručak.
Zvizdan je pripekao. Valentino i ja razumno smo odlučili da je najbolje da se vratimo busom do Velike Gorice a onda još desetak kilometara laganog pedalanja do baze, nego da nerazumno dokazujemo inat. Bilo je jednostavno prevruće da se oko 16 sati vraćamo biciklima. Platili smo karte i sretno stigli do Velike Gorice, a onda biciklima doma… pod dojmovima templara, crkve utvrde i Georgesa Seurata na samo 50 kilometara udaljenosti od Zagreba…
