Najstrašnija i najtragičnija zrakoplovna nesreća u povijesti hrvatskog zrakoplovstva dogodila se 10. rujna rujna 1976. u blizini Zagreba.
Toga dana, u 11 sati i 14 minuta, na nebu iznad Vrbovca sudarila su se, zbog kobne pogreške zagrebačke kontrole letenja, dva putnička zrakoplova.
Poginulo je svih 176 osoba koliko ih se nalazilo u dva zrakoplova. Nitko nije preživio sudar zrakoplova Trident Three kompanije British Airways, koji je letio od londonskog Heathrowa do turskog Istanbula, i aviona DC-9-32 jugoslavenske tvrtke Inex Adria, koji je iz Splita poletio prema njemačkom gradu Kölnu.
Britanski Trident, pod brojem leta BE 476, uzletio je s londonskog Heathrowa u osam sati i 32 minute, na uobičajenoj ruti prema Turskoj, preko zapadne Europe i tadašnje Jugoslavije. U hrvatski je zračni prostor ušao četiri minute nakon deset sati te se uredno javio kontroli letenja.
Nakon osnovnih informacija o visini letenja, na nivou 330 (oko 10 tisuća metara), Trident je nastavio let bez kontakta s kontrolom jer mu više nije bila potrebna.
Nešto ranije sa splitskog je aerodroma poletio jugoslavenski DC-9-32, pod brojem leta JP550, te se penjao u smjeru Kostajnice. Zrakoplovom je upravljao ljubljanski pilot Jože Krumpek. U 10 sati, 14 minuta i 38 sekundi kontrola leta izgubila je kontakt s obama avionima. Dogodio se strahovit sudar.
DC-9-32 sa 108 putnika, uglavnom iz Zapadne Njemačke, s posljednjih pet metara lijevog krila udario izravno u pilotsku kabinu britanskog Tridenta, koji je prevozio 54 turska putnika. Potom su se oba aviona sunovratila u krugu od sedam kilometara na tlo.
Mjesecima se utvrđivala krivnja, a ispostavilo se da je nesreću dvaju tada najmodernijih zrakoplova uzrokovala ekipa zagrebačke kontrole leta. Dopustili su da se oba aviona nađu na podjednakoj visini te su se sudarili horizontalno.
Katastrofu najbolje opisuje podatak da su se dijelovi obaju zrakoplova rasuli područjem od deset kilometara u širinu i 62 u dužinu. Tijela preminulih putnika rasula su se u krugu od dva i pol kilometra!
Istraga je uglavnom bila usmjerena na mladog, tada 28-godišnjeg kontrolora Gradimira Tasića, koji je kobnog 10. rujna radio treći uzastopni dan smjenu po 12 sati. Za neopremljenu je zagrebačku kontrolu leta to bila najnormalnija pojava, a u to je vrijeme zagrebački centar bio jedan od najzaposlenijih u Europi, s premalo ljudi i oko 760 tisuća aviona koje je na godinu trebalo nadzirati.
Tasić je bio pomoćnik Mladena Hochbergera, kontrolora koji je nadzirao avione u gornjem sektoru, na najvišim visinama. Tasić je tako stupio u kontakt s britanskim avionom, dok je Hochberger bio kratkotrajno odsutan.
Nakon nesreće pritvoreno je pet kontrolora leta aerodroma Zagreb, a među njima i Gradimira Tasić, koji je pravomoćno osuđen u Zagrebu zbog avionske nesreće u travnju 1978.
No tu je presudu 1982. srušio Savezni sud i predmet vratio na ponovno odlučivanje. Ubrzo je tužiteljstvo odustalo od progona kontrolora, pa je Okružni sud 1984. obustavio proces protiv njega. Bez pravomoćno okončanog postupka i osuđujuće kaznene presude svim tužiteljima u ime poginulih putnika bilo je teško dokazivati odgovornost države za nesreću.
Jedan metalni križ s imenom tada 23-godišnje sloveneske stjuardese Mojce Sile, jedina su uspomena na tu veliku tragediju.
