U nekim ranijim vremenima Zagrepčani su se za vrelih ljetnih dana tramvajem, otvorenih vagona, biciklom, motociklom, a poneki, bogme, i vlastitim automobilom, upućivali put Save, gdje su nekoć bila čak dva kupališta, Gradsko i Gospodarićevo.
Potonje je bilo privatno, nalazilo se je s istočne strane Savskoga mosta, manje je bilo od Gradskog, ali zato ekskluzivnije i u njemu se okupljao tzv. bolji svijet. Između dvaju kupališta, podijeljenih mostom i još ponekim manje vidljivim ogradama, dolazilo bi često do antagonizma i otvorenih sukoba, ali i nadmetanja u raznim športskim disciplinama, najčešće u vaterpolu i nogometu, dakako, uz bučno navijanje kibica jednih i drugih.
Vruće srpanjske subote ili nedjelje na Savskom kupalištu okupilo bi se i do desetak tisuća kupača, bio bi to, tvrde danas rijetki svjedoci, nepregledna masa golih i mokrih tjelesa, među kojima su se jedva kretali prodavači šabese i sladoleda sa svojim kolicima. Nisu nedostajale ni razne atrakcije, od vatrogasnih štrcaljki, kojih bi mlaz izazvao vrisak razgaljenih i veselih kupača, do obaveznog izbora miss Save na kraju kupališne sezone.
“Prošle nedjelje priređen je bio (po Stella filmu i Misic Hallu) na Gradskom kupalištu u Zagrebu zanimljiv izbor najljepše dame kao Miss Save. Uz velik broj gledalaca prosuđivao je kandidatkinje posebni jury sastojeći se od gg. prof. Krizmana, prof. Jeana, dr. F. Deaka, dr. T. Kumičića i Toše Dapca. Natjecalo se oko petnaestak kandidatkinja, od kojih je izabrano u uži izbor sljedećih dvanaest… Kandidatkinje su bile sve filmovane i sve će doći na platno u Misic Hallu, tako da će tek općinstvo posebnim glasovnicama odlučiti većinom glasa koja će dama dobiti naslov Miss Sava…”
Iz tog novinskog izvještaja, objavljenog posljednjih dana srpnja 1928. Gidine, vidi se da je posao obavljen temeljito i ozbiljno, to više što su se u žiriju nalazili tako poznati i uvaženi ljudi, slikari, sveučilišni profesori, umjetnički fotografi. Izbor za miss u Zagrebu inače nije bila novost.
Poznate su takve priredbe iz novoga i elitnog hotela Esplanade, gdje je Štefica Vidačić, iz Jurišićeve, godinu dana ranije bila izabrana za miss Jugoslavije, a zatim u Berlinu i za miss Europe.
Kupalište na Savi uređeno je još prije Prvoga svjetskog rata, 1912. za načelnikovanja Janka Holja, ali kabine i sunčalište, moderni drveni grad, otvoreni su 1928., za gradonačelnika Vjekoslava Heinzela koji je, kako novine izvještavaju, i osobno prisutan na svečanom otvaranju.
“Otvaranju su prisustvovali načelnik g. Heinzel i podnačelnik g. Krčelić, gradski zastupnici, komandant mjesta i predstavnici vlasti. O lijepom uređenju kupališta svi su se pohvalno izrazili. Poslije toga kupalište je predano javnosti..”.
A zagrebačka se javnost svojim Gradskim kupalištem na Savi obilato koristila sve do pedesetih godina, a na njegove slavne dane, ka su se na njemu kupali gospon Fulir i Šafeaneki s Gornjeg grada, danas podsjeća kultni Golikov film, snimljen prema predlošku gradskog feljtoniste i pisca Vjekoslava Majera, “Tko pjeva zlo ne misli”. (Zagreb.hr)
