Svatko ima na pravo na svoj svjetonazor, no kada društveno i politički djeluje, svatko mora djelovati za dobrobit društva, za opće dobro i dobro drugih pojedinaca. Upravo je to pokazao naš premijer prevladavajući svjetonazorske razlike u korist domovine
Piše: Prof. dr. sc. Dražen Vikić-Topić
Član Znanstvenog vijeća za mir i ljudska prava HAZU i Instituta Ruđer Bošković
Pored nesuglasica oko obrazovne reforme, posljednih dana svjedoci smo još veće političke i ideološke polarizacije oko “reforme” Vlade. Rekao bih da je kod nas već postalo uobičajeno i nažalost društveno prihvatljivo da bilo kakve promjene “utabanih staza” i novi ili drugačiji načini razmišljanja izazivaju ljutnje i svađe. Herman Hesse je u Sidarthi napisao “Pusti kuđenje, dragi prijatelju! Nikad se još s kuđenjem nije nešto postiglo”. Problema uvijek ima i uvijek će ih biti, a promjene kod većine ljudi uzrokuju otpor, pasivini ili aktivni, jer izazivaju strah od nepoznatog. Za riješavanje nenadanih i novih situacija potreban je zdrav razum (common sense), pristojnost (human decency) i civiliziranost u komunikaciji, jer to pomaže da se snađemo i prilagodimo novim uvjetima. Da li mi toga uopće imamo (dovoljno)?
Na vidjelo je izašlo da neki pojedinci, koji čak niti zbog interesa stabilnosti ove zemlje, niti zbog prezasićenosti njenog stanovništva politikanstvom, nemaju mentalne snage da bar u jednom trenutku pređu preko ideoloških suprotnosti, te da svi zajednički poradimo na prevladavanju ovog razdoblja političke krize.
Pojedinci ne mogu ili ne žele shvatiti da domovina nisu stranke, politike i ideologije, iako su i one njen dio, već da domovinu prvenstveno čine ljudi koji žive i stvaraju u njoj, bez obzira na svoj svjetonazor, svi pojedinci koji u svoj svojoj raznolikosti imaju dobru volju da učine nešto za zemlju u kojoj žive, koji ne gledaju samo svoja prava već i dužnost i obvezu prema domovini.
Još je J. F. Kennedy rekao “Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju”. U domovini svi imaju jednako pravo na svoju nacionalnu, vjersku, ideološku, političku, seksualnu i inu opredjeljenost, no nitko nema pravo da zbog svojeg opredjeljenja bude isključiv prema drugima i ugrožava druge. Nitko nema pravo da druge dovede u situaciju da oni budu talac ideologija netolarantnih pojedinaca, krute manjine, da zemlja zbog toga politički i operativno ne funkcionira, da se stanovništvo demotivira zbog svega što vidi i čuje, da mladi bježe u inozemstvo zbog neprestanog vraćanja u prošlost i stalnog pričanja o povijesti, zbog nedostatka ideja budućnosti, zbog nemogućnosti pristojnog življenja u sadašnjosti.
Ideološka netrpeljivost i bilo koja druga vrsta netrpeljivosti i mržnje ne smiju i ne mogu biti poticaj bilo kakve aktivnosti. Oni koji ne mogu komunicirati s drugima zbog ideoloških, nacionalnih i drugih razlika, bolje da ne učestvuju u političkom i društvenom životu.
Takvi nam zaista više ne trebaju jer nas stalno vraćaju natrag, u prošlost, u doba podjela, u doba ustaša, četnika, partizana, u doba “Hladnog rata”. Te teme prepustimo izučavanju povjesničara, a ne da se s njom svakodnevno bave političari i cijeli narod. Zbog “ljudi rakova” mi se nedovoljno bavimo svakodnevnim i suvremenim temama koje se tiču obrazovanja, znanosti, tehnologija i inovacija, standarda življenja, demografije, zdravstva, idr. Moramo izgraditi nacionalni konsenzus o ključnim pitanjima države i dogovarati se o zajedničkim projektima i programima, a ne se dogovarati o svjetonazorima.
U politiku treba uvesti što više mlađih i mladih ljudi neopterećenih prošlošću, ideologijama ili vraćanjem starih dugova. Moramo više uključivati ljude koji su stučnjaci i operativci u svojim područjima, koji uključuju, a ne isključuju druge ljude bez obzira na njihove stavove i političku orijentaciju.
Svatko ima na pravo na svoj svjetonazor, no kada društveno i politički djeluje, svatko mora djelovati za dobrobit društva, za opće dobro i dobro drugih pojedinaca. Upravo je to pokazao naš premijer prevladavajući svjetonazorske razlike u korist domovine.
Pored reforme obrazovanja, koja mora ići dalje, moramo se obrazovati i za toleranciju i za partnerstvo, neovisno o ideološkim stavovima. Neka nam uključivost, a ne isključivost, bude vodilja na tom putu.
