Za razliku od drugih listova, poput Studentskog lista, Omladinskog tjednika i Poleta, koji su bili fokusirani prije svega na nove političke inicijative, Pop express se okreće rock kulturi, koja je kod nas tada bila u nastajanju
Na današnji dan objavljen je prije pola stoljeća posljednji broj Pop expressa. magazina koji je utjecao na nove trendove u hrvatskom tisku. Jedan od njegovih pokretača i kasniji poznati glazbeni urednik u “Jugotonu” ugledni diskograf Veljko Despot, objavio je na Facebooku antologijsko i dakle originalno sjećanje na taj nezaobilazni list.
Veljkovu priču prenosimo u cijelosti!
Despot piše:
“Obzirom da vidim nitko se nije sjetio, evo ja ću: prije ravno 50 godina, 17. siječnja 1970., izašao je posljednji broj zagrebačkog Pop expressa, kultne glazbene novine koja je ostala legendom.
Zamisao da se u Zagrebu pokrene prvi hrvatski glazbeni list swinging sixties potekla je 1968. godine od nas četvorice začetnika Pop expressa – Ranka Antonića, Ivice Đukića, Pavla Wernera i mene, svi iz Zagreba. Većina nas je u zagrebačkom tisku već tada povremeno objavljivala tekstove o svijetu popularne glazbe, a Ranko Antonić je bio poznati DJ lokalne klupske scene. Sastajali smo se u rodnoj kući Augusta Šenoe u Vlaškoj ulici, gdje je u prizemlju stanovao Ico Đukić sa suprugom. Imao sam dvadeset godina. Bio je to drugi uopće jugoslavenski časopis posvećen pop-glazbi. Prethodio mu je beogradski Džuboks, koji je prvih godina izlazio između 1966. i 1968. godine i tada je uglavnom prenosio tekstove iz stranog tiska.
Satima, danima, tjednima i mjescima slagali smo kombinacije kako se upustiti u avanturu pokretanja novine, za koju su nam uzori bili tadašnji vodeći britanski glazbeni tjednici Melody Maker, Record Mirror i New Musical Express. Poslije nekog vremena našli smo izdavača u Centru za kulturnu djelatnost omladine Zagreba. Naša privatna inicijativa tako se formalno našla pod okriljem omladinskog saveza i u tom smislu potpala pod širu eksploziju omladinskog tiska, koja se događala na ovim prostorima u drugoj polovici 60-ih godina. Međutim, za razliku od drugih listova, poput Studentskog lista, Omladinskog tjednika i Poleta, koji su bili fokusirani prije svega na nove političke inicijative, Pop express se okreće rock kulturi, koja je kod nas tada bila u nastajanju.
Redakciju smo prvo imali na Gornjem gradu u prekrasnom prostoru Hrvatskog instituta za povijest u Opatičkoj ulici (potom u sjedištu CKD-a u Teslinoj, te zadnjih mjeseci u Gundulićevoj ulici). Urednički kolegij bili smo nas par pokretača-entuzijasta, uz prihvatljiv uvjet izdavača da je glavni urednik profesionalni novinar Darko Stuparić. Istini za volju, u Zagrebu teško da je bilo relevantnije ekipe za tako nešto u tom trenutku.
Prvi broj smo s ogromnim uzbuđenjem objavili u veljači 1969. godine. U njemu smo prenijeli faksimile osobnih čestitka za pojavljivanje Pop expressa brojnih tada popularnih izvođača i glazbene elite svijeta, poput Mary Hopkin, Antoinea, grupe The Equals, Dalide, Grahama Nasha, grupe Aphrodite’s Child, Francka Pourcela, Bojana Adamiča, Al Bana, Andyja Grayja, glavnog urednika New Musical Expressa i drugih. List se vrlo brzo istaknuo ažurnim i kompetentnim praćenjem strane pop-rock scene, ponajprije iz prve ruke. U samom početku za to se pobrinuo Ranko Antonić, a od drugog broja sam preuzeo ingerenciju nad inozemnim kontaktima i scenom, često putovao u London, gdje sam radio intervjue, od kojih su objavljeni neki, poput onog s Rolling Stonesima, Ringom Starrom, grupom The Who, producentom Georgeom Martinom, grupom Hollies itd, a neki su ostali neobjavljeni, kao onaj s tada relativno manje poznatima Pink Floyd!
Pratili smo i domaću estradnu scenu, na kojoj je naš vlastiti rock u to vrijeme još uvijek bio strana pojava na margini domaće zabavne glazbe. Dug je, naime, bio put od cover bandova do autentičnih izvornih aktera poput Grupe 220 ili Zlatnih akorda.
S vremenom, počeli smo se otvarati prema temama pop kulture i mlade generacije općenito. Pokušavamo glazbu smjestiti u određeni društveni kontekst, a uspjeli smo isprovocirati i jednu privremenu zabranu broja. Imali smo i posve inovativan grafički izgled, zahvaljujući danas legendi grafičkog dizajna Mihajlu Arsovskom, a potom i Zoranu Pavloviću, dok je tehnički urednik bio Hrvoje Turković, koji su našu novinu senzacionalno grafički oblikovali.
Evoluirali smo iz broja u broj, širili se s novim suradnicima i temama, grafičkim izgledom rapidno napredovali, mijenjali tiskare … Primjerci Pop expressa koje sam pokazivao glazbenome svijetu u Londonu, oduševljavali su! Imali smo brojne suradnike od pera i ugleda, a neki su započeli upravo s nama. Za nas su pisali Andy Gray, glavni urednik NME-a, koji je bio naš londonski dopisnik, Miljenko Jelača, urednik na Radio Zagrebu, Arsen Dedić koji je slao putopise s ruske turneje i pisao eseje, o modi je pisala Duška Markotić, tada najpoznatiji britanski DJ legendarni Tony Prince pisao je za nas o svojem Radio Luxembourgu. Naši redakcijski fotografi su bili Ivica Balić i Saša Novković, prva objavljivanja nekih svojih poslije antologijskih pjesama upravo na našim stranicama imali su pjesnici Željko Sabol (“Pusti me da spavam”), Arsen (“Ne daj se Ines”), Zvonimir Golob … Za nas su pisali Nikica Kalogjera, Ivica Percl, Siniša Škarica, Pero Kvesić i drugi, imali smo autentični izvještaj Mirka Klarina s festivala u Woodstocku, ekskluzivno smo iz broja u broj objavljivali odlomke iz prve i jedine službene biografije Beatlesa autora Huntera Daviesa, imali intervjue s Mišom Kovačem, Josipom Lisac, Gabi Novak, grupom Mi itd. Kada se redakcija posljednjih mjeseci proširila, u nju su ušli Mirko Klarin, Deša Mlikotin, Maja Perfiljeva, Siniša Škarica, Nikola Nešković … Svoju stalnu rubriku imao je Beatles Fan Club iz Zagreba, kojeg sam vodio, objavljivali smo postere u boji u sredini lista (jednog je izradio slikar Miljenko Stančić, portret Arsena Dedića), dodjeljivali smo godišnju glazbenu nagradu Zlatni gramofon, donosili top liste iz svijeta, objavljivali vlastite recenzije novih ploča do kojih smo dolazili izravno iz svijeta i od domaćih diskografa. Sjećam se kada je u jesen 1969. godine na vrata redakcije ušao jedan mladi momak, koji je tek došao iz Rijeke na studij u Zagreb. Primio sam ga, jer je htio pisati o glazbi. Bio je zanimljiv i osjetio sam da bi valjalo dati mu priliku. Mada su ga tada zanimali Doorsi, za početak sam od njega zatražio tekst o Tomu Jonesu. Nastavio je povremeno pisati za nas. Bio je to Darko Glavan.
Bili smo mladi, buntovni i uspješni, izazvali senzaciju u tadašnjim kulturnim krugovima i medijima, koja je trajala dobrih godinu dana.
Na žalost, neravnopravna već u to vrijeme, tržišna utakmica s izdanjima našeg distributera Vjesnik, koji primjerke Pop expressa namjerno nije izlagao već ih je držao ispod pulta svojih kioska zato što smo bili konkurencija svim njihovim listovima zabavnog karaktera koji su našom pojavom počeli otvarati svoje stranice popularnoj glazbi i koje se nisu mogle nositi s Pop expressom, ali možda dijelom i naša nekomercijalna intencija da educiramo i oblikujemo, a ne da podržavamo masovni ukus, poslije prve godine izlaženja doveli su do gašenja Pop expressa. Međutim, trag koji je ta muzička novina ostavila je golem. The rest is history, bi rekli … (koju na današnji dan, za 50. obljetnicu ovog događaja, kao ni prošle godine za obljetnice izlaska prvog broja, nije prepoznao nijedan medij u zemlji, pa ni glazbeni novinar).” (J. Ilić)
