Legende hrvatske glazbe na novim prigodnim markama

Legende hrvatske glazbe na novim prigodnim markama
Foto: Hrvatska pošta

Hrvatska pošta pustit će u optjecaj 28. rujna 2020. nove prigodne poštanske marke iz serije “Hrvatska glazba”.

Motivi na markama prikazuju reprodukcije najpoznatijih izdanja gramofonskih ploča Dine Dvornika, Olivera Dragojevića i Tome Bebića. Autori prigodnih poštanskih maraka su Ivana Vučić i Tomislav-Jurica Kaćunić, dizajneri iz Zagreba.

Nominalna vrijednost marke jednaka je za svaki motiv i iznosi 10,00 kuna. Marke su otisnute u nakladi od 100 000 primjeraka po motivu od čega je 1000 arčića u pripadajućim numeriranim etuijima.

Prigodne marke otisnute su u arčićima s četiri samoljepljive marke, a Hrvatska pošta izdala je i prigodnu omotnicu prvog dana (FDC). Okrugli arčići imitiraju gramofonsku ploču.

Dino Dvornik

Glazbena ostavština Dine Dvornika (20. kolovoza 1964. – 7. rujna 2008.), baš kao i njegov privatni i estradni život, koji su se trajno prepletali, svjedoče o golemom talentu i eruptivnoj glazbi u kojoj je, bez obzira na razmjere nadahnuća, u osnovi uvijek bio furiozni ritam i strast. Bilo je to očito još kada je 1989. objavio album prvijenac koji je dao megahit “Zašto praviš slona od mene”, jedan od najvećih – ali i najboljih – hitova s konca osamdesetih.

Legende hrvatske glazbe na novim prigodnim markama
Foto: Hrvatska pošta

Dino je njime oglasio da funk nije ni tinejdžerska infekcija ni pomodna trendovska “fora”, nego čista i nepatvorena strast. Pokazali su to i sljedeći projekti poput albuma Kreativni nered, objavljenog godinu poslije, s iznimnim skladbama poput “Udri jače manijače”, koja je u samom vrhu hrvatske pjesmarice devedesetih.

Ako su ratne godine i drastično kresanje negdašnjeg tržišta Dini uskratili goleme naklade i rasprodane turneje, posve sigurno nisu utjecali na njegovu kreativnost. Na albumu Priroda i društvo objavljenom 1993. zakoračio je prema ozbiljnijim temama, ali i pokazao da je podjednako sposoban sklopiti bezgrješne R’n’B-pop stilizacije te uspješno i pionirski eksperimentirati s, na albumu gotovo sveprisutnim, techno/house ritmovima.

U vrijeme dok se domaća scena priklanjala danceu 1995. objavljuje Afriku, jedan od najboljih, ali i najutjecajnijih brojeva hrvatske glazbe u devedesetima, a dvije godine poslije i izniman album Enfant Terrible.

Na tragu funka ostao je sve do kraja i albuma Pandorina kutija, koji je objavljen postumno neposredno nakon preranog odlaska hrvatskog neokrunjenog “kralja funka“.

Oliver Dragojević

Oliver Dragojević (7. prosinca 1947. – 29. srpnja 2018.) pjevač je koji je, baš poput Franka Sinatre, zaslužio da ga zovu “The Voice” odnosno “Glas”.

Legende hrvatske glazbe na novim prigodnim markama
Foto: Hrvatska pošta

Znan i kao “kozmički Dalmatinac”, otac, sin i duh sveti dalmatinske pjesme i “južnjačke utjehe”, koju je odavno patentirao svojom emocionalnom vokalnom “rašpom”, Oliver je sigurno bio i najbolji pjevač među glazbenicima i najbolji glazbenik među pjevačima. Multiinstrumentalist i odličan klavijaturist u dugogodišnjoj karijeri prošao je put od rocka i popa do zabavne glazbe i jazzy stilizacija.

Davši najprije i glas i dušu brojnim vječnim melodijama Splitskoga festivala iz pera Zdenka Runjića, u devedesetima je otvorio s “Cesaricom” novo lukrativno razdoblje i karijeru suradnjom s mnogim mladim skladateljima.

Dok je u sedamdesetima i osamdesetima bio kultni “dalmatinski pjevač” s himničkim i antologijskim skladbama poput “Galeba”, “Malinkonije”, “Oprosti mi pape”, “Skalinade”, “Karoce”, “Ništa nova”, “Stine” i drugih, a dometom kudikamo većim od regionalnih granica, u devedesetima i novom mileniju postao je najveća i najblistavija zvijezda (ne samo) hrvatske scene.

Štoviše, velikim baladama tipičnim za opus u dvijetisućitima davao je neponovljiv emocionalni timbar surađujući uspješno sa skladateljima i glazbenicima iz drugih žanrovskih niša koje je – baš kao i Raya Charlesa, Wondera ili Cocciantea – doživljavao kao braću po istoj strasti, nadahnuću i glazbenim sklonostima.

Rezultat su skladbe koje, predstavljene i na najvažnijim svjetskim koncertnim adresama, čine veliko finale blistave karijere pjevača (i glazbenika) koji je nepodnošljivom lakoćom talenta i muzikalnosti ostavio vječne melodije za “do kraja vrimena”. Kao epitaf i kao testament.

Toma Bebić

Toma Bebić (1939. – veljača 1990.), aforističar, razbarušeni pjesnik, kozer, tvrdoglavi zagovaratelj baš svake alternative, čak i autor slikovnica i knjiga uvrnutih aforizama, postao je još za života legenda. Doduše, za njim je – nakon prerane smrti – ostao nevelik diskografski opus, no utjecaj njegovih ključnih skladbi bio je znatno, znatno veći.

Legende hrvatske glazbe na novim prigodnim markama
Foto: Hrvatska pošta

Ništa čudnog jer Toma i njegove najpoznatije skladbe poput “Kalete”, “Nevere”, “Oya Noya”, “Smoči svoj…”, “Ča smo na ovome svitu”, “Leute moj”, “Marčeline” i drugih postale su gotovo himne i tradicionalista i pristaša festivalske alternative sa splitskih Prokurativa.

Nažalost, dijelom zbog vlastita nehaja, a dijelom pak plaćajući danak “provincijalnosti”, Tomin je diskografski opus uglavnom slabiji i od vrijednosti samih pjesama i iznimnih koncertnih izvedba.

Njegove skladbe bile su mahom “dalmatinske šansone” s osebujnim posvetama zavičaju, ali prije i poslije svega govorile su o svakodnevnim situacijama i “malim ljudima”, marginalcima s kojima se – kao boem i anarhist – najbolje slagao. Otpjevane hrapavim i sugestivnim glasom, bljesnule su na albumu Oya Noya 1980., s kantautorskim zgoditcima “Nevera”, “Leute moj”, “Marčelina”, “Tu-tu auto, vrag ti piz… odnija”, “Za moj raj pitajte mene”… potvrđujući Bebićevu ulogu estradnog enfant terriblea u apsolutnom otklonu od konfekcije tadašnje splitsko-festivalske šlageristike.

Trajno zanimljiv kao “razbarušeni” fenomen “splićanistike” i osebujan šansonijer, Toma je bio i ostao kultna figura ne samo splitske nego i hrvatske glazbene scene.

Komentari