Na stranici Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo (HZJZ) objavljen je članak posvećen psihološkim aspektima pojave koronavirusa u kome se ističe da je širenje ovog virusa “zaokupilo je pažnju stručnjaka, medija i opće populacije”.
“Iako je to donekle očekivano, u posljednje vrijeme, posebice s prvim zabilježenim slučajevima oboljelih u Hrvatskoj, sve više se u medijima spominje kako se proširila panika i strah među ljudima od moguće zaraze te smo bili svjedoci ili smo u medijima čitali o nepotrebnim ponašanjima kao što su masovna kupovina i stvaranje zaliha hrane, zaštitnih maski i sl., do neopravdanih napada na strane državljane ili ljude koji dolaze iz žarišta zaraze, izravno ili preko društvenih mreža”, stoji u članku “Psihološki aspekti pojave koronavirusa” koji potpisuje dr. sc. Ljiljana Muslić, prof. psih., Odsjek za promicanje mentalnog zdravlja Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo.
Iz podužeg članka izdvajamo dio u kojem autorica savjetuje kako se nositi sa strahom od koronavirusa:
“Iako je strah normalna reakcija koja u određenoj mjeri pomaže da budemo pozorniji na moguće izvore prijetnje i da povećamo brigu o svom zdravlju općenito, pretjerani strah i panika mogu više u tome više štetiti nego koristiti. Kako bismo ‘upravljali’ našim doživljajem rizika, a time i našim doživljajem straha, evo nekoliko preporuka:
Važno je prvo i osnovno naći i pratiti provjerene i vjerodostojne izvore informacija. Usto je važna kontinuiranost i dosljednost informiranja, ali ne pretjerano i stalno.
Drugi važan način na koji možemo upravljati osobnim doživljajem rizika je da si postavimo nekoliko jednostavnih pitanja, kao što su Postoji li razlog zbog kojeg mislim da sam ja osobno u riziku od zaraze? Jesam li bio u kontaktu s mogućim slučajevima zaraze? Takvim promišljanjem smanjujemo mogućnost doživljaja rizika na nesvjesnoj i instinktivnoj razini, odnosno racionalnije promišljamo o mogućoj opasnosti.
Treća preporuka je da promišljamo koje su to mjere i načini, odnosno naša ponašanja kojima uspješno možemo doprinijeti smanjivanju rizika. Na tom mjestu je ponovno važno donositi odluke na temelju vjerodostojnih informacija od strane stručnjaka. To uključuje i ponašanja vezano uz načine na koje možemo zaštiti sebe, ali i druge ljude. Navedenim načinima i ponašanjima odgovorno se ponašamo prema svom zdravlju, ali i zdravlju drugih osoba.
Ovo je trenutak u kojem je važno osvijestiti i važnost općenite brige i ulaganja u vlastito zdravlje te prilika da promjenama u našem zdravstvenom ponašanju prihvatimo stilove života koji doprinose općenito boljem očuvanju našega zdravlja, uključujući doprinose boljoj zaštiti i od zaraznih kao i kroničnih nezaraznih bolesti. To bi mogla biti četvrta važna preporuka i poticaj kada govorimo o tome što možemo učiniti.
I na kraju, peta važna preporuka, ne zaboravimo da ne reagiraju svi jednako na situacije potencijalne prijetnje za zdravlje, neki reagiraju većim stresom, zabrinutošću i tjeskobom. Bez obzira na ozbiljnost i jačinu ugroze neki pojedinci bit će više, a neki manje uznemireni. Neka istraživanja u zemljama koja su prolazila iskustva izbijanja epidemija zaraznih bolesti kao što je gripa, SARS i dr. pokazala su da se velik udio populacije osjećao bespomoćno, prestravljeno i zabrinuto.
Razina stresa i anksioznosti te percipirani rizik od zaraze pokazali su se povezani s usvajanjem mjera opreza (preventivnih mjera). U normalizaciji emocionalnih reakcija i naglašavanju nade i otpornosti pomaže redovito i ponavljajuće informiranje jasnim i jednostavnim porukama te empatičan pristup normalnim stresnim reakcijama. Stoga je u ovim trenutcima važno da pružimo podršku onima koji su pod većim strahom i zabrinutošću. Pritom je važno poticati optimizam, ali ne negirati realne rizike.
Važno je prihvatiti da ne reagiramo svi jednako i da je svakome ‘njegov strah realan’, te im treba pomoći, umiriti ih, pritom ih ne osuđivati i ne podcjenjivati ili slično negativno reagirati. Također je važno poticati realne procjene rizika kao i sposobnosti pojedinca da zaštiti sebe i svoju obitelj ponavljanjem točnih informacija, realnih procjena rizika i opasnosti te mjerama zaštite utemeljenima na stručnim dokazima.
U svakom slučaju važno je međusobno povezivanje i davanje podrške i pomoći jedni drugima.”
