Razgovarala: Sandra Brambilla
Od kada poznajem Rosie Kugli, uvijek je zračila vedrinom, lepršavošću, pozitivnom energijom i stavom, kao i dan danas, tako da sam ovaj intervju povodom izdavanja i promocije njezine nove knjige „Tragovi u vremenu“ sa zadovoljstvom pripremila, bez persiranja, sa željom da oni koji ju ne znaju (a vjerujem da su takvi malobrojni) što bolje upoznaju.
Draga Rosie, upoznaj čitatelje portala ZG express sa svojom biografijom, koja je uistinu veoma impresivna.
– Diplomirala sam pravo, ali život ima običaj promućkati planove, te sam se „našla“ u književnosti.
Krenula sam s biografijama naših najpoznatijih hrvatskih sportaša, ali najoriginalniji ciklus svakako su moje knjige za mlade. U njima brutalno iskreno i bez uljepšavanja progovaram o temama koje se „guraju pod tepih“ i koje nisu baš ugodne, o kojima se ne piše.
Tinejdžerski roman „Nisam ti rekla“, nagrađen je prestižnom nagradom „Grigor Vitez“ za najbolji književni tekst za mladež u 2015. godini, a odmah po izlasku, knjiga je od strane čitatelja proglašena hrvatskom inačicom „Mi djeca s kolodvora ZOO”. Knjigu su podržali i dalje podržavaju najznačajniji hrvatski alkoholozi kao što je doc. Darko Breitenfeld, ali i drugi vrsni stručnjaci iz područja zdravstva: dr. Ivana Portolan-Pajić, dr. Ana Puljak, dr. Danijela Štimac i drugi. Knjiga „Dvije crte plavo“ koja govori o tabuiziranoj temi neodgovornog spolnog ponašanja i maloljetničke trudnoće, postavljena je na kazališne daske. U bildungsromanu „Hod po rubu“, obrađujem jednu od društveno najrelevantnijih i najosjetljivijih tema i pitanja: nasilja i mladenačke delinkvencije, koja u suvremenom hrvatskom romanu za mlade nije relevantno ni dodirnuta. Rukopis kao takav, preporučila je i podržala sutkinja Lana Peto Kujundžić, a roman je nositelj i zaštitni znak javnozdravstvene kampanje „Nije cool biti bully“.
Kako bih mogla što bolje promovirati ono što radim, osnovala sam Umjetničku organizaciju Kugli&Kugli i u dvije (pandemijske) godine izdala šest knjiga. Napisala sam i prvu korona-slikovnicu i romansiranu povijest, uredila psihološki i kriminalistički roman, pokrenula web stranicu i društvene mreže Umjetničke organizacije, okupila tisuće knjigoljubaca, snimila 19 edukativnih videa o književnosti, lektirama, zdravlju i uključivom društvu (koji su pregledani preko 13 000 puta).
Krajem školske 2021. godine, Centar za zdravlje mladih i Gradski ured za zdravstvo pokrenuo je javnozdravstvenu kampanju „Nisam ti rekla“ koja je inspirirana istoimenom knjigom. U radu i na književnim susretima, okružila sam se strukom – liječnicima, psiholozima i psihijatrima koji u mojim romanima vide mehanizam edukacije i prevencije rizičnih ponašanja, a često gostujem u programima poticanja čitanja, jer su moji romani postali dio reformskih metodičkih preporuka za srednje škole.
U suradnji sa „Sport Educom-malom sportskom akademijom“ pokrećem ekološko-edukativnu radionicu „Cvijeće i drveće“ u cilju poticanja čitateljskih navika od najranije dobi i edukacije djece kako ispravnim postupcima poticati održivi razvoj i ekologiju.
Iako si diplomirala pravo, od kuda potječe ljubav prema književnosti i pisanju. Kako i kada si prešla u spisateljske vode?
– Oduvijek sam znala da želim pisati. Pravo je bilo logičan nastavak mog školovanja. Ali ja sam neprekidno nešto piskarala; dnevnik, ljubavna pisma, „svašta nešto“, jer pisanje je moja strast. No put nije bio lagan, naprotiv. Bilo je i suza i razočarenja. Imala sam i jedno nevjerojatno ružno iskustvo koje je, umjesto da me slomi, očeličilo. Tada sam počela još intenzivnije pisati, ali moje uratke nitko nije želio ni pročitati, a kamoli, objaviti i činilo se kao da gubim vrijeme. Tisuću puta pitala sam se, kad sam u noći, umorna i crvenih očiju lupkala po tastaturi, pa dobro, jesam li ja normalna? Što ja to radim? Hoće li itko ikad pročitati ove retke? No, ako želite stvarati glazbu morate odsvirati crne i bijele tipke zajedno.
Ipak, nije lako samohranoj majci baviti se pisanjem, ovdje, u Hrvatskoj. To je kruh sa sedam kora. Iako sam višestruko nagrađivana autorica književni su poticaji u mojem rječniku više kuriozitet nego pravilo. Mnoge susrete odrađujem pro bono, bez ikakva poticaja i honorara, obzirom da novac za projekte dobivaju neki drugi, a to boli. Priznajem, nije lako.
Objavila si velik broj naslova različite tematike i dobitnica si brojnih nagrada i priznanja. Neke tvoje knjige našle su i svoje mjesto na „daskama koje život znače“. Od kuda crpiš inspiraciju za pisanje, o čemu najčešće pišeš? Što čitaš u slobodno vrijeme?
– Inspiraciju crpim uvijek i samo iz života, ali život ponekad nadmaši i onog najmaštovitijeg pisca te ispiše mračnije i tragičnije priče… Recimo da ovo što smo doživjeli u protekle dvije godine, dovoljno govori da je na ovom svijetu moguće i ništa ne treba čuditi. Treba samo gledati i zapisivati. Na policama knjižara i knjižnica ima prostora za užitak i ljubovanje, fantastiku i eskapizam, zaplete i rasplete svakojakih žanrova. Obično pišem ono što bih i sama voljela pročitati, a najviše volim pisati za tinejdžere. Kako imam kćer i sina u tim godinama, intenzivno proživljavam njihove burne godine, poznajem problematiku i mislim da znam što ih muči. Iskreno i bez uljepšavanja, jezikom srca i emocija progovaram o odrastanju, služeći se jezikom mladih, njihovim „forama“ i crticama iz života. Svaki mladi čitatelj s lakoćom će se moći identificirati, pronaći dio sebe i razmisliti o onome što sam željela poručiti. Osvrti mojih mladih čitatelja, koji mi govore kako sam im promijenila život, kako su uz moje knjige zavoljeli čitanje, najveća su mi nagrada.
Reci nam nešto o svojoj najnovijoj knjizi „Tragovi u vremenu“, koja tematski obrađuje duh, kulturu i baštinu staroga Zagreba kojega se mnogi s nostalgijom prisjećaju, a izdana je u nakladi „Umjetničke organizacije Kugli&Kugli“. Kako si došla na ideju za pisanje ovoga romana koji žanrovski pripada u romansiranu povijest? Jesi li u rodu sa Stjepanom Kuglijem, glavnim akterom knjige? Koliko je trebalo vremena da knjiga ugleda „svjetlo dana“?
– Roman „Tragovi u vremenu“ tematizira dvije isprepletene povijesti – povijest knjižarske obitelji Kugli i povijest razvoja čitateljske publike oko kultne Knjižare Lavoslava Hartmana (Kugli i Deutsch). Povijest obitelji promatra se od mladosti Stjepana Kuglija, isprva knjižarskog pomoćnika bečkih knjižara Manza i Lechnera, a kasnije genijalna uma iza ideje najvrjednije knjižare na ovim prostorima. Pratimo povijest njegove prilagodbe Zagrebu i dirljivu ljubavnu priču sa suprugom Josipom koja ga je podržavala do kraja života, a nakon njegove smrti usmjeravala i sinove u nastavak očeva posla. Na profesionalnom planu primjećujemo niz hrabrih odluka, poput premještanja knjižare iz Duge ulice u mnogo prometniju Ilicu 30, kao i stalni rad na vlastitom književnom i čitateljskom razvoju zbog kojega je Kugli dosljedno pratio europske književne trendove i dovodio ih u Zagreb, ali i poticao objavu hrvatskih autora. Propast knjižare opisujem bez nepotrebne patetike, ali vrlo realno – s osvrtom na utjecaj ratova, nacionalizacije i privatizacije, uz diskretnu poruku da bez književnosti nema kulture, a književnost ne može cvasti u rukama onih koji u njoj vide samo profit, bez ljepote i važnosti pisane riječi za razvoj nacije.
Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga danas je popularna trgovina s odjećom, ali akademik Pavao Pavličić u predgovoru s pravom ističe da još uvijek postoje oni koji za Ilicu 30 govore „kod Kuglija“.
U devetom, najdužem poglavlju naziva „Knjige, knjige…“ predstavljam najdraža djela iz Kuglijevih nakladničnih nizova, pristupivši im ne iz pozicije književnog kritičara, već iz osobnog kuta obožavatelja dobre knjige i svijetlih tragova u književnoj povijesti. Knjiga je obogaćena arhivskim fotografijama obitelji Kugli i vrijednih izdanja njihovih knjiga te prikazom same knjižare i njezinih radnika. Osim toga, tematika je osobito zanimljiva u godini koju je Ministarstvo kulture proglasilo Godinom čitanja, a književni aspekt prati i razvoj Zagreba, osvrt na njegova zlatna, ali i teška vremena – poput stabilizacije knjižarstva nakon velikog potresa. Zbog toga se roman može čitati i u alegorijskom ključu – kao upozorenje da za razvoj grada, njegovih građana i kulture ponekad nije dovoljna samo sposobnost i dobra volja, nego i povijesno-društvene okolnosti te napor zajednice, a ne samo pojedinca.
Zahvaljujem Ministarstvu kulture i medija Republike Hrvatske, Gradu Zagrebu i Zakladi Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti na potpori zahvaljujući kojoj je knjiga realizirana.
Kakva je Rosie privatno, opiši nam jedan svoj dan.
– Ponekad mislim da imam dosadan život obzirom da većinom živim na relaciji kompjuter – književni eventi – kompjuter, ali to je moj izbor. Ali život je prepun izazova i sjajnih opcija, samo ga treba živjeti! Vjerovati da će biti bolje i uživati u onom što nam donese.
Koji su ti planovi za budućnost, radiš li na kakvom projektu…
– Planova ima, baš kao i tema o kojima bih željela pisati. Sada pišem knjigu o generaciji naših mladih koja je izgubljena u vrtlogu panedmije koronavirusa, potresa i drugih nevolja, ali u pozadini priče naći će se ljubav, emocija koja ipak pokreće svijet. Teme koje obrađujem važne su jer objedinjuju prijateljstvo, ljubav, bolest, zlostavljanje i snalaženje u dramatičnim uvjetima koji se svakome mogu dogoditi dok naslov implicira nešto o čemu se govori ispod glasa, a neminovno je: u pandemiji su najviše patili upravo mladi. Oni koji su stavili svoj život na čekanje, učili na daljinu, otkazali maturalne zabave i putovanja, reducirali zagrljaje i poljupce. Nadam se da će im ovaj roman, bez uljepšavanja stvarnosti ipak donijeti neku nadu.
I za kraj našega razgovora, što bi željela poručiti čitateljima, Zagrepčanima i svima ostalima.
– Želim da ova knjiga „Tragovi u vremenu“ zaživi kao trag prevažne prošlosti u sadašnjem vremenu, vremenu koje često „pojede“ ljubav za čitanjem. Knjigu posvećujem Zagrebu, gradu kojeg obožavam i ljudima koji ga „grade“ i vole. Ovo je knjiga za zaljubljenike u prošlost, nostalgičare, Zagrepčane koji hodaju uzdignute glave i promatraju fasade, ljude koji na svojim policama čuvaju stare knjige, za sve koji prošlost žele otrgnuti zaboravu…
