Danijela Pintarić: Glazbu treba istraživati, ne samo uzimati ono što nam serviraju na pladnju

S dolaskom jeseni priprema se i nova kulturna sezona, a u Zagreb će ona donijeti i nove kazališne produkcije koje, poput onih u popularnom Kazalištu Komedija, privlače tisuće gledatelja. Umjetnica koja svojim prepoznatljivim glasom i izvedbama obilježava svaku kazališnu sezonu, a nastupima diljem Hrvatske dopire do brojnih poznavatelja i ljubitelja dobre glazbe svakako je naša sopranistica i kazališna umjetnica Danijela Pintarić. Za ZGExpress.net govori o svom radu, glazbi, kazalištu i kulturi općenito te novostima koje nas očekuju u novoj sezoni.

Danijela-Pintaric-1

Što nas u vašem repertoaru čeka ujesen?

– Krajem rujna očekuje me premijera operete „Spli’ski akvarel“ na daskama mog matičnog kazališta Komedija u kojoj igram i pjevam ulogu Marice. Osim toga tu je još nekoliko koncertnih nastupa, među ostalima i onaj na retrospektivnoj večeri Festivala kajkavske popevke u Krapini, no zbog „Akvarela“ nisam pretrpala svoj raspored nastupima kako bih se mogla potpuno posvetiti probama i pripremama za premijeru. Nakon Spli’skog akvarela trebali bismo početi raditi na mjuziklu „Byron“ Darka Domitrovića i Mire Gavrana, također u Komediji, a premijera je predviđena za prosinac. Jako se veselim svim tim novim projektima.

Kako se Slavonka snalazi u Spli’skom akvarelu i što ćete nova dati ulozi u tom poznatom djelu?

– Moja mama je Dalmatinka pa mi i nije toliko teško. Hahaha! A sad ozbiljno – u predstavi se govori starim jezikom iz jednog od najstarijih dijelova Splita koji se zove Veli varoš. Postoje mnoge razlike između današnjeg splitskog govora i nekadašnjeg, tako da su i mnogi Dalmatinci u podjeli imali poteškoća sa svladavanjem nekih riječi i naglasaka. Redatelj Rikard Simonelli puno nam je pomogao u svladavanju toga govora, a pomažemo se i međusobno tako da sam sigurna da ćemo do premijere svi zvučati kao pravi Dalmatinci. Što se same uloge tiče, svaki glumac i pjevač u ulogu unese neku svoju energiju koja njegovu kreaciju čini posebnom. Tako ću i ja. Upravo zbog toga se nikada nisam opterećivala usporedbama, jer ako si svoj i drugačiji, usporedbe nemaju puno smisla. Uživam u procesu stvaranja uloge, veselim se svakoj probi i na sceni uvijek dajem sve od sebe jednostavno jer volim svoj posao. Ako uz sve to publika i struka prepoznaju moj trud i ako im se svidi predstava, nitko sretniji od mene.

Danijela PintarićKako vidite mjuzikl u Hrvatskoj?

– Kad smo kod mjuzikla, ta je tema toliko široka da bismo joj mogli posvetiti cijeli intervju. No evo, u kratkim crtama, po meni je osnovni problem mjuzikla u Hrvatskoj nedostatak edukacije i nedovoljan broj stručnih ljudi s tog područja. Niti na jednoj umjetničkoj akademiji ne postoji smjer za mjuzikl koji bi podrazumijevao jednaku zastupljenost pjevanja, glume i plesa te rad na specifičnim tehnikama koje su prisutne u tom žanru. Npr. imamo mnoge profesore opernog pjevanja, a tek je rijetkima poznata tehnika „beltanja“ koja je prisutna u mnogim mjuziklima. Rezultati toga su razni. S jedne strane imamo profesionalne glumce, pjevače ili plesače koji vladaju samo jednom od vještina potrebnom za mjuzikle pa onda tijekom procesa rada na predstavi „u hodu“ nadopunjuju vještine koje im nedostaju (pjevači „u hodu“ uče glumiti, glumci pjevati itd.), a s druge strane među profesionalcima ima i onih koji zbog nedovoljne upućenosti odbacuju mjuzikl kao umjetnički manje vrijedan i ne žele ga raditi pa se njime sve više bave amateri koji mu pristupaju površno i sa sadržajne i s izvođačke strane i onda dobivamo poluproizvode, ispraznu zabavu koju onda ljudi poistovjećuju s pojmom „mjuzikla“. Taj negativni trend se edukacijom itekako da riješiti, samo je potrebna dobra volja i otvorenost prema novim oblicima umjetnosti koja nedostaje mnogim našim institucijama.

Kako, s druge strane, vidite glazbu općenito?

– Što se glazbe općenito tiče, primjećujem da se ljudi često žale i komentiraju kako je glazba u današnje vrijeme grozna i kako postaje „sve gora i gora“. To nije istina. Ima dobre glazbe i sjajnih izvođača, no njih nećete uvijek pronaći na televiziji ili u novinama. Ljudi su mahom lijeni i ne da im se istraživati nego percipiraju samo ono što im se servira na pladnju. Činjenica jest da je nekad na televiziji bilo više dobre glazbe, ali to je samo zato jer je postojao samo jedan ili maksimalno dva TV programa, a glazbena je produkcija bila skupa i na televiziju nije mogao doći baš svatko pjevati. Danas je tehnologija napravila čuda pa skoro svatko može napraviti pjesmu u kućnoj radinosti i negdje je plasirati jer postoji prava poplava raznih vrsta medija. No zato mi možemo uložiti malo truda pa birati što ćemo slušati, ne prihvaćati samo ono što nam je servirano nego izaći na koncerte, na predstave ili u specijalizirane klubove i tamo čuti puno, puno kvalitetne glazbe i izvođača. A vjerujte mi da ih ima. Nije današnja glazba lošija, nego oni koji rade i izvode lošiju glazbu zauzimaju puno više medijskog prostora.

Radite s glumcima na Umjetničkoj akademiji u Osijeku, a nerijetko edukativno i na druge načine izlazite u susret raznim novim produkcijama. Mnogi vaši kolege ne izlaze iz matičnih kazališta, odakle kod vas taj nepresušni entuzijazam i volja?

– Sav entuzijazam i volja proizlaze iz velike ljubavi prema svom poslu, prema kazalištu, umjetnosti, a posebice glazbi. Nema tu nikakve posebne tajne niti recepta. Smatram se sretnicom što sam vrlo rano shvatila čime se u životu želim baviti i neprestano išla prema tom cilju. Bila sam vrijedna, išla u dvije škole, kasnije na dva paralelna smjera na Muzičkoj akademiji (violina i pjevanje), praznike provodila na seminarima, osvajala nagrade na natjecanjima, a aktivno nastupati počela sam još u srednjoj školi. Ljudi su me oduvijek percipirali kao ambicioznu, no moja ambicija se sastojala samo u želji da radim ono što volim i da to radim što više, da rastem i da se razvijam u tom smjeru. Ta strast, ta „glad“ za glazbom, za dodatnim znanjima i umjetničkim rastom nikada nije prošla, tako da i dalje istražujem i pomičem svoje granice na razne načine – kroz različite vrste pjevačkih nastupa, prenošenje znanja na mlađe naraštaje, promišljanje, kreaciju… I nekako mi se čini da što više znam, imam više toga za naučiti i nadograditi. Naposljetku mi se čini da nisam ja odabrala glazbu nego je onda odabrala mene. Ona je puno više od poziva, ona je dio mene i živim je svaki dan.

A posebno mi je zadovoljstvo prenositi svoja znanja i iskustva mladim talentima i entuzijastima koji tek započinju  svoj umjetnički put. Smatram sebičnim sva svoja znanja čuvati za sebe, jer znanje svoju pravu svrhu dobiva tek kada se podijeli i proslijedi. Nema ljepšeg osjećaja nego vidjeti nečiji napredak za koji si barem djelomično i sam zaslužan. Tako obogaćujemo ovaj svijet i pridonosimo napretku novih generacija, a istovremeno učeći druge i sami učimo.

Danijela-Pintaric-Jalta-Jalta

Iz mjuzikla “Jalta, Jalta”, foto: Ines Novković

Zagovarate činjenicu da pjevači i glumci stalno moraju raditi na sebi, svom radu i usavršavanju…

– Mislim da talent čini samo 10 posto uspjeha, ostalo je rad na sebi, upornost, nadograđivanje. Naravno, bez tih 10 posto nema ništa, ali to je ipak samo početni kapital. Nijedan veliki umjetnik nije postao takav samo zbog talenta, nego i zbog te strasti prema umjetnosti i gladi za novim i neistraženim zbog koje stalno ide dalje. S druge strane, mnogi su veliki talenti propali zbog lijenosti i nedostatka upornosti. Kod onih koji nastupaju na sceni, puno je toga u vježbi. Kada govorimo o pjevanju ili sviranju instrumenta, to je kao kod vrhunskih sportaša – neprestano moraš vježbati i biti „u treningu“ da bi zadržao kvalitetu, a pogotovo ako hoćeš postati bolji. Neprestano treba raditi na tehnici, snazi, pokretljivosti, kondiciji da bi onda mogao prenijeti glazbu i emociju onima koji te slušaju, a da ne moraš brinuti o „tehničkim“ detaljima, hoće li ti neko teško mjesto uspjeti ili neće. Inače, isprazno mi je tehniciranje dosadno. Tehnika mora služiti da lakše preneseš emocije kroz glazbu, a nikako ne smije sama sebi biti dovoljna. Često se srećem s kolegama koji su prestali raditi na sebi jer su shvatili da mogu biti uspješni i dobro zarađivati takvi kakvi jesu. Meni je takav pragmatičan pristup u najmanju ruku dosadan, no poštujem svačiji izbor.

Vaš operni glas je prepoznat i hvaljen, a znamo da vam izvrsno leže i „žestoki“ rock songovi iz mjuzikala. Kako pomirujete razne stilove?

– Iskreno, nisam sigurna na koji me način publika percipira. S obzirom da i kod medija, a proporcionalno tome i kod publike postoji potreba da te smjeste u određenu „ladicu“ , činjenica da se bavim različitim glazbenim vrstama i pjevam različitim pjevačkim tehnikama ih zbunjuje. Jednom me prilikom vide kako pjevam operu ili operetu, drugi put kako glumim i pjevam u mjuziklima, treći put kako pjevam rock i soul s nekim bendom itd. i naposljetku ne znaju kamo me smjestiti. No, stvar je vrlo jednostavna – ja sam diplomirana operna pjevačica koja osim opere može pjevati i druge glazbene žanrove. Kad je pjevanje u pitanju, uvijek sam bila znatiželjna i htjela sve isprobati. Po tome sam bila i poznata na akademiji. Zabavljala sam kolege obrađujući operne arije u pop ili soul stilu, a na produkcije i koncerte bih redovito ubacivala Gershwina, mjuzikle i filmsku glazbu, naravno, uz dozvolu moje mentorice i profesorice Lidije Horvat – Dunjko.

Da me krivo ne shvatite – operni je repertoar na akademiji bio obavezan i imao apsolutnu prednost, radi se o najzahtjevnijim pjevačkim zadacima i svladavanje te tehnike po meni je osnova svega ostalog. No uz to sam imala sreću da me Lidija podržavala u tome da pjevam ono što najviše volim. Danas me veseli kad vidim da se Gershwin sve češće pjeva na akademiji, tako da sam bila svojevrsni pionir. Inače miješati stilove zna biti vrlo opasno za pjevačku tehniku pa tu treba biti vrlo oprezan i odmjeren, ne ulijetati u prerazličite projekte u isto vrijeme i pomno birati repertoar. Danas s tim nemam problema jer sam naučila vladati svojim pjevačkim aparatom i u svakom trenutku točno znam što i na koji način tehnički radim, radilo se o pjevanju opere, popa ili nečeg trećeg, no za doći do toga trebalo je puno vježbe i eksperimentiranja.

Porsche-Croatia_RG-12-800x532

U kojem biste mjuziklu voljeli zapjevati?

– Voljela bih igrati Mariju u mjuziklu „Moje pjesme moji snovi“. To mi je najveća želja. Potom Christine u „Fantomu u operi“, Glindu ili Elphabu u „Wickedu“ (Elphaba mi je draža uloga, ali je Glinda veći izazov), Fantine ili Eponine u „Jadnicima“, Bombalurinu ili Grizabellu u „Cats“, Maureen u mjuziklu „Rent“… ima toga dosta, a sve su to uloge čije songove često izvodim na svojim koncertima. Preferiram pjevački zahtjeve uloge, a ako se uz to radi o zanimljivim i višeslojnim karakterima pa su i glumački izazovne, tim bolje.

Velik dio poznavatelja vašeg rada ne zna da ste i vrsna violinistica. Kako to da vas češće nemamo priliku vidjeti s violinom u ruci?

– Vrsna sam bila nekada kada sam vježbala pet sati dnevno, osvajala nagrade na natjecanjima i redovito koncertirala. Onda mi se na 3. godini studija dogodio neki čudan „klik“ i odjednom sam imala strahovitu tremu na nastupima. Kada sam shvatila da je ne mogu kontrolirati i da mi utječe na kvalitetu izvedbe, odlučila sam se povući s pozornice i više posvetiti pjevanju s kojim nikada nisam imala takvih problema. Iako sam i jedno i drugo diplomirala, violinu sam nakon diplome sve rjeđe uzimala u ruke, tako da se više ne smatram vrsnom. Ipak, na nagovor nekih kolega ponovo sam počela vježbati, a pomalo i nastupati. Prošle me godine redateljica Dora Ruždjak – Podolski nagovorila da zasviram na dodjeli Nagrada hrvatskog glumišta u izravnom televizijskom prijenosu. Pristala sam, ali sam neposredno prije samog nastupa popila dva dupla Jägera za hrabrost. Hahaha. Reakcije su bile odlične, nakon toga dobila sam još ponuda za nastupe s violinom, a planiram je i ubuduće češće uvrstiti u nastupe. No, još razmišljam na koji način. Jako mi se sviđa zvuk violine u modernoj glazbi, tako da vjerojatno neću svirati klasiku nego improvizirati i stvarati vlastite melodije i aranžmane. Ali polako, idem malim koracima pa ću vidjeti kamo će me dovesti.

Hrvatska sve manje izdvaja za kulturu. Kako tumačite tu činjenicu i može li se na kulturi štedjeti? Kako se to može odraziti na nove naraštaje?

– Kultura i njeno financiranje uvijek je ovisilo o politici, točnije o dobroj volji i kulturnoj osviještenosti političara. Osobno mislim da bi se kultura trebala više okrenuti publici, kako bi mogla živjeti od nje, a ne ovisiti o hirovima politike. Imam dojam da su mnoge kulturne institucije postale same sebi dovoljne, zakopale se u svojevrsni elitizam, a publika im je postala nevažna. No, upravo je u publici ključ – njima treba ponuditi sadržaje, uložiti u marketing koji će ljude privući u kazališta i na koncerte, prilagoditi cijene. Pritom nikako ne mislim da treba žrtvovati umjetničke kriterije. Ljudi itekako vole i razumiju ljepotu umjetničkih djela, samo im ih treba približiti. Dokazi su svugdje oko nas – navala na muzeje za vrijeme „Noći muzeja“, na klasične koncerte i predstave na otvorenom, „fućkanje“ melodija iz klasične glazbe koje su čuli u reklamama ili filmovima, citiranje Shakespearea, a da ni sami toga nisu svjesni itd. Od svih umjetničkih vrsta i djela koja postoje, svatko, ali baš svatko može naći nešto za sebe. Dakle, kulturu treba približiti ljudima i ljude kulturi. Jedino tako ona ima smisla. I taj stav trebamo prenijeti novim naraštajima, na taj ih način odgajati.

Kako ste proveli ljeto?

Ljeti „punim baterije“ za iduću sezonu pa se ne pretrpavam nastupima. Ovoga sam ljeta nastupila na Osječkom ljetu kulture s predstavom „Ravnatelj kazališta“ W. A. Mozarta u produkciji Aplauz teatra, s Tamburaškim orkestrom HRT-a nastupila sam na koncertu u Omišu, a uskoro me čeka koncert s kolegom i prijateljem Maxom Hozićem u Podgori. Ostatak vremena sam u Dubrovniku, uživam u plivanju, druženju, izložbama te predstavama i koncertima na Dubrovačkim ljetnim igrama. I naravno, redovno vježbam pjevanje da početak sezone dočekam u punoj formi. [I.W.]

Komentari