Ankica Tomić, medijska djelatnica, urednica, redaktorica i spisateljica gostovala je u ArtCaffeu i najavila svoj četvrti roman “Bez obraza”.
U ArtCaffeu ispričala nam je mnoge zanimljivosti o svom odrastanju, selidbama, prijateljima i potrebi brze analize i karakterizacije svojih novih prijatelja, a što joj je jako pomoglo kasnije u pisanju svojih romana. Što je to čega se iz djetinjstva uz najbolju volju nije mogla sjetiti i zašto? Kako je to napisati roman u samo dvadeset dana i zašto to nije „pristojno“ priznati u javnosti? Što joj je to donio Drniš i kako je srednjoškolska profesorica prepoznala njezin potencijal te zašto je počela pisati u dnevnom ritmu? Pogledajte i što kaže o ljubavi prema jeziku, gramatici, ali i o tome što možemo očekivati u najnovijem romanu.
Što je to tako zanimljivo u jeziku i hoćemo li za sto godina svi govoriti engleski jezik, koji joj je najdraži lik iz romana, kako uopće bira teme i zna li odmah na početku pisanja kako će joj roman i završiti? Koliko duguje svojoj srednjoškolskoj profesorici hrvatskoga jezika Godrani Škovrlj – Goci, koju Drnišani pamte kao strah i trepet, te uglađenom gospodinu Plećašu iz gradske knjižnice koji ju je uvijek usmjeravao u čitanju?
Ankici Tomić je Drnišanka po odrastanju i formiranju, ali rođena u Makarskoj u kolovozu 1972. godine, Tomić je zbog oca koji se bavio rudarstvom rano djetinjstvo provela u Boru u Srbiji da bi se kasnije obitelj preselila u Pučišća na Braču, potom u Stobreč i na kraju Drniš, gdje su živjeli u obiteljskoj kući u Siveriću. To je bio ključan period u njezinu formiranju i razvoju. Nakon mature, upisuje fakultet i seli se početkom devedesetih u Zagrebu, gdje je završila Kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Tijekom studija novinarski je surađivala s Radijem 101, nakon čega je kratko radila u prosvjeti te prelazi u medije i radi kao lektorica i kasnije redaktorica.
Redakciju Globusa napušta u trenucima ekonomske krize, nakon što je dobila otkaz, i u tom joj se trenutku otvaraju neka sasvim nova i neočekivana vrata s nagradom za njezin prvi roman, koji je odvodi na književnu scenu. Rukopis Ankice Tomić 11. 11. ’11. na anonimnom je natječaju izdavačke kuće V.B.Z. odnio glavnu nagradu. Autobiografski roman Naročito ljeti, koji je osim naklonosti publike osvojio i književne nagrade “Kiklop” i “Slavić”. Nakon toga krenula je u novu književnu avanturu i piše svoj prvi „obračun s fikcijom“, roman Damen kapric, koji je objavljen 2014., a dvije godine kasnije objavila je i roman Vice versa te 2018. godine i Skarabej, a trenutno promovira svoj peti roman Bez obraza.
Višestruka je dobitnica stipendije Ministarstva kulture, a njezine su priče objavljene u interdisciplinarnom projektu “Hrvatski zvukopis”, Slobodnoj Dalmaciji, na T-portalu i drugim medijima. Od 2017. stalno je zaposlena na mjestu urednice i autorice tekstova enigmatskih magazina Kviskoteka, 50 Skandi i 101 Skandi, ali pisanje je i dalje njezina najveća ljubav.
ANKICA TOMIĆ: Kako je ostala “Bez obraza” i može li se napisati roman za samo dvadeset dana:
