Pridajući vrijednost izgledu pasa skrećemo pažnju na ono što nije toliko važno za dobar odnos s psom koji postaje dio obitelji. Bitno je ono što je unutra. Upravo kao i kod ljudi
Piše: Dragan Šurlan – IFEEL
Azili i utočišta za pse su puni “nevidljivih pasa”. To su psi koji nisu toliko uočljivi i ne ističu se svojom ljepotom. To su uglavnom “križanci” koji nisu niti krivi niti dužni za svoj nastanak – upravo kao i mi ljudi – doneseni su na ovaj svijet odlukom (točnije, nagonom) njihovih roditelja, bez da ih je itko pitao slažu li se. U društvu u kojem se cijeni čistokrvnost pasa, ti psi nemaju vrijednost, tako da većinom završavaju na ulici, a imaju li sreće – u azilima.
Pridajući vrijednost izgledu pasa skrećemo pažnju na ono što nije toliko važno za dobar odnos s psom koji postaje dio obitelji. Bitno je ono što je unutra. Upravo kao i kod ljudi.
Na danu otvorenih vrata u azilu u Dumovcu gdje sam imao koncert, upoznao sam više dragih i nažalost usamljenih pasa. No, jedan od njih je privukao moju pažnju više od ostalih. Na info-tablici na njegovom kavezu je pisalo Ringo, pasmina: križ. ovčar, osobitosti: bijela mrlja ispod vrata. Kad sam zastao ispred njegovog kaveza, Ringo se polako i sramežljivo približio i počeo mi njuškati ruku. Imao sam osjećaj da ima puno više “osobitosti” od bijele mrlje ispod vrata…
Zato smo se Ringo i ja uputili u jedno aktivno druženje na polju izvan azila. Od trenutka kada je izašao iz kaveza, on nije bio isti pas. Sada je svuda njuškao, gledao, smješkao se, uživao u prirodi. Potrčali smo. Ringo se čak malo i zapuhao. U tih kratkih 30-ak minuta druženja, doznao sam da Ringo voli skrenuti s puta i njuškati duboku travu, da se odaziva na svoje ime i voli topao pogled, da je idealan partner za trčanje i da se voli maziti. Osjetio sam njegovu sreću i želju za druženjem. To je i osnovna želja svakog bića, na kraju krajeva, biti sretan i okružen ljudima koji te vole.
Taj dan nisam udomio Ringa. Ali ne zato jer mi se nije svidio. Davno sam se odlučio ne imati psa, nakon što sam izgubio svog prvog i jedinog psa, Flash. Umjesto života s psom, odlučio sam se pomagati psima na drugi način – stvarajući muziku koja potiče ljude na više suosjećanja prema životinjama, što uključuje posjete azilima i utočištima za životinje. Moje iskustvo života s Flash je opisano u mom pismu (pjesmi) “I Remember” na mojoj webstranici www.MusicIFEEL.com.
Ukoliko želite pomoći psima u azilima, a niste u stanju udomiti psa, na sreću svaka vrsta pomoći je dobrodošla. Možete posjetiti pse i voditi ih u šetnju, volontirati u azilu ili pomoći s donacijama.
Upoznajte nevidljive pse. Pružite im prijateljstvo. Osjećaj koji ćete primiti je zaista vrijedan truda.
