U povodu godišnjice smrti Zlatka Kranjčara, GNK Dinamo na svojoj web stranici objavio je prekrasan prigodni tekst.
Prenosimo ga u cijelosti:
Još ga je u ranim igračkim danima naš znameniti novinar Zvonimir Amigo Magdić precizno opisao: ‘Anđeoski je pao s neba. Zlatan. I uvojaka i osmijeha. Bilo mu je devet godina. Nije ni čudno, totalni ‘simpa’, i zato – Cico.’
I upravo su takvi obrisi, ‘zlatnih uvojaka i osmijeha, totalni simpa’, kasnije poslužili kao model za popularnu Dinamovu maskotu skrojenu baš po takvom opisu. Lutka s likom simpatičnoga plavokosog dječarca odmah je među navijačima dobila nadimak – Cico.
Ovoga utorka, 1. ožujka, prošlo je godinu dana otkako nas je zauvijek napustio naš dragi i nezaboravni Zlatko Kranjčar, naš Cico, proslavljeni ‘plavi devet’. A, srebrnkasti kipić u obliku popularne maskote, decentno je smješten i na posljednjem Kranjčarovu počivalištu na Mirogoju u Aleji zaslužnih građana.
U sjećanju će uvijek ostati njegova nogometna vještina, lucidnost, pokret, snaga i finesa uz poseban začin: dva osvojena Kupa 1980. i 1983. i naslov prvaka 1982. godine kad je u proljetnoj sezoni, neposredno po povratku iz vojske, zabio 12 pogodaka u 17 utakmica pri čemu posebno svijetle dva gola u zagrebačkoj pobjedi protiv Crvene zvezde s 3:0 u utakmici kojom je Dinamo uzletio prema naslovu.
Za sebe je govorio da je s Dinamom u igračkoj karijeri osvojio dva naslova prvaka: onaj iz 1982., ali i tri godine ranije kad je sudskom odlukom u ‘slučaju Tomić’ plavima pripao pokal za 1979., ali taj naslov nije uveden u arhivu nogometnoga Saveza.
U maksimirskom je klubu bio od svoje devete do 28. godine – gotovo puna dva desetljeća. Uz taj staž kasnije su se nadovezala i tri trenerska mandata na plavoj klupi.
Rođen je 15. studenoga 1956. godine u Zagrebu, za Dinamo je u razdoblju od svoje premijere u prvoj momčadi u koju ga je na proljeće 1974. uveo trener Mirko Bazić do zimske pauze u sezoni 1983/’84. odigrao 301 natjecateljsku utakmicu uz 121 pogodak. Dodamo li tome i prijateljske dvoboje, ukupna je brojka 556 odigranih utakmica i 256 golova čime drži peto mjesto na ljestvici igrača s najviše nastupa u klupskoj povijesti. Ispred njega samo su Dražen Ladić s 802 nastupa, Marko Mlinarić sa 613, Srećko Bogdan s 595 i Miroslav Mirko Kokotović s 559.
Ipak, i njegovu karijeru, ali i cijelu generaciju obilježila je Dinamova proljetna renesansa 1982. godine, furiozni, rasplesani, razigrani, nadahnuti plavi stroj koji je lomio suparnike od starta, presingom u prvih 15 minuta…
Dinamo je napustio na proljeće 1984. i prešao u bečki Rapid s kojim je osvojio dva naslova austrijskoga prvaka, 1987. i 1988., te tri naslova pobjednika Kupa, 1984., 1985. i 1987. Štoviše, s Rapidom je 1985. godine bio finalist Kupa pobjednika kupova. U finalu ih je svladao engleski Everton.
Nekoliko je osnovnih ‘lajt motiva” Kranjčarove dojmljive karijere, kako igračke tako i trenerske: a) jedan je od glavnih autora Dinamova furioznog proljeća 1982. godine; b) bio je motor bečkoga Rapida na putu do finala Kupa pobjednika kupova; c) bio je kapetan u prvoj utakmici hrvatske reprezentacije u modernoj povijesti; d) u trenerskoj je ulozi vodio maksimirski klub do dvije dvostruke krune upisavši uz to još jedan naslov prvaka; e) dvaput je uveo Dinamo u skupinu Lige prvaka; f) u trenerskoj je ulozi predvodio Zagreb do naslova prvaka 2002. godine; g) kao izbornik odveo je reprezentaciju na Svjetsko prvenstvo 2006. godine u Njemačkoj.
Nogometnu finesu Zlatko je naslijedio i od oca koji je svojedobno igrao za Trešnjevku zajedno s nekad popularnim Dinamovim braničem Dragom Horvatom. Sin Niko također je bio nogometni fantasista i već s 18 godina postao i – kapetan Dinama. I on je, baš kao i otac, prošao kompletnu maksimirsku školu i potom zablistao u prvoj momčadi. Zlatko i Niko, tata i sin, predstavljaju najpoznatiju ‘plavu dinastiju”.
U Dinamovo ime počast našem dragom ‘plavom devet’ odala je delegacija koju su predvodili predsjednik Mirko Barišić, predsjednica Uprave Vlatka Peras, članica Uprave Amra Peternel kao i njegovi prijatelji i nekadašnji znameniti suigrači Marijan Vlak, Marko Mlinarić i Stjepan Deverić. Tom su prilikom položili vijenac u plavoj boji i zapalili svijeće prisjećajući se romantičarskih nogometnih dana kad je maksimirskim travnjakom vladao naš popularni Cico.
