Na izmaku godine u kojoj nas je pratio virus, a mnogi osjećali posljedice razornih potresa, postoji skupina sportaša, djece, koja nas mogu naučiti kako se snagom duha možemo othrvati svakim preprekama i krenuti naprijed. To su naša djeca parasportaši, hrabre duše koje sami i uz pomoć obitelji i prijatelja postižu vrhunske sportske rezultate u svojim kategorijama. S njihovim optimizmom krećemo u novu, nadamo se ljepšu i bolju 2022. godinu
Piše: Igor Zovko
U samo godinu dana Ivona Budiščak (26) iz Klinča Sela, između Zagreba i Jastrebarskog, od nule je krenula u taekwondou a već je pokorila svjetska natjecanja. Ništa neobično, reklo bi se. No Ivona ima tetraparezu. Desna strana tijela nije radi “kako treba”. Naime, ona i njezina sestra blizanka Matea jedva su preživjele porod.
Rođena je s tetraparezom a sestra Matea s hemiparezom. Ivona ima problema s finom motorikom, a to znači da su joj tetive na rukama i nogama skvrčene, pa si ne može, primjerice, svezati tenisice, staviti špangicu u kosu…
Majka Silvana i otac Siniša prihvatili su borbu za zdravlje svojih kćeri.
– Jedva je preživjela. Ja sam ležala u rodilištu, a ona je ležala u inkubatoru. Kad se rodila nije plakala. Reanimirali su je. Imala je apgrejd 5/7, a normalan je 10/10. Preživjela je. Odmah smo počeli s vježbama i rastezanjima, još dok su bile bebe. Vrištale su od bolova, ali kako bebe takve bolove zaboravljaju, morali smo nastaviti s vježbama i istezanjima tetiva – prisjeća se majka Silvana.
Prohodale su s dvije i pol godine, a operirali su im tetive sa šest godina. Vrijeme je prolazilo, a roditelji su radili na njihovu unapređenju zdravlja i motorike. Plivali su puno, i terapijski jahali konje. Obje su završile škole, i čekaju posao kao administratorice.
Sve je nekako išlo do kraja ljeta 2020.
– Prijatelj me je pitao zašto bih počela trenirati taekwondo. Otišla sam u Maksimir, gdje je bio dan sporta. Ondje sam upoznala Kristijana Škravana, trenera taekwondo kluba osoba s invaliditetom Kukkiwon. To je jedan divan čovjek koji mi je sve pojasnio – prisjeća se Ivona.
Počela je trenirati. Isprva je Kristijan morao vidjeti koje su granice njezina tijela, a onda su počeli postupno trenirati i razgibavati tijelo.
– Stavljala sam utege na desnu nogu i napredak se mora vidjeti – kaže mi Ivona. A napredak je bio takav da je za mjesec dana od bijelog položila za žuti pojas.
– Imam odličnu memoriju, i vrlo sam brzo zapamtila sve elemente forme, borbe sa zamišljenim suparnikom – kaže Ivona.
Prvu majstorsku formu naučila je za dva tjedna. Na prvom službenom natjecanju vidjela je koliko je napredovala.
– Natjecala sam se na državnom prvenstvu. Htjela sam vidjeti gdje sam u svemu tomu. Imala sam tremu, ali sam odradila. I odmah sam osvojila broncu – kaže Ivona uz skroman osmijeh na licu.
Sljedeća natjecanja bila su online zbog korone. Vrlo je brzo svladala i drugu majstorsku formu
– Na sljedećem natjecanju u Beču, na europskom prvenstvu, osvojila sam zlato. Bilo je to prošle zime. Potom je uslijedila Engleska, i opet zlato. Najdraže mi je svjetsko iz Australije te natjecanje iz Oceanije – govori mi i pokazuje zlata i srebra koja je predanim treniranjem zaslužila.
Ljetos je položila za zeleni pojas, a sad se sprema za plavi. trenira tri puta na tjedan, a kad su natjecanja, trenira svaki dan. A to znači da putuje oko 45 kilometara na trening. Nije zaposlena, ni ona ni sestra, a općina im plaća samo pola prijevoza.
Unatoč svemu, ova divna mlada dama nađe vremena i da pomaže drugima, on i sestra Matea pomažu u udruzi tetraplegičara. Izvode ljude u šetnju, pomažu im dok jedu, piju, izvode ih na zrak.
Ivonini su planovi korak po korak ići na velika natjecanja, doći do crnog pojasa i naći posao. Veliku zahvalu duguje, kaže, svom treneru Kristijanu Škravanu, čovjeku koji predano radi s djecom i mladima s raznih vrstama invaliditeta.
Foto: Igor Zovko i privatni album obitelji Budiščak
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
