Na izmaku godine u kojoj nas je pratio virus, a mnogi osjećali posljedice razornih potresa, postoji skupina sportaša, djece, koja nas mogu naučiti kako se snagom duha možemo othrvati svakim preprekama i krenuti naprijed. To su naša djeca parasportaši, hrabre duše koje sami i uz pomoć obitelji i prijatelja postižu vrhunske sportske rezultate u svojim kategorijama. S njihovim optimizmom krećemo u novu, nadamo se ljepšu i bolju 2022. godinu
Piše: Igor Zovko
Stipe Barić ima 15 godina, a već ima pregršt medalja u dva borilačka sporta – u karateu i u taekwondou. Stipe je hrabri dobri dječak, ljubav koja hoda, jer takvi su svi ljudi koji imaju Downov sindrom. Stipe je, naime, prohodao tek s tri godine a već je 1. na svjetskoj rang listi parakaratista u svojoj kategoriji. Damir Barić, Stipin otac, časni pripadnik hrvatskih specijalnih policijskih snaga, legendarnih Alfi, opisao je kako je Stipe postao trofejni hrvatski sportaš.
– Kada se Stipe rodio 2006. godine tih prvih dana sam bio očajan, jer svaki roditelj želi da mu dijete bude zdravo. Ali na sreću, dogodilo mi se nekoliko ključnih trenutaka na koja sam se zakačio i koja su mi kao roditelju pomogla da budem na potrebnoj razini da mogu pomoći svom tek rođenom djetetu i svojoj obitelji.
To mi je pomoglo da sam relativno brzo mogao shvatiti da od kukanja i plakanja nema ništa dobroga. Nisam htio očajavati, nego pomoći sinu koliko god mogu da ga osovim na noge, da bude što samostalniji kako raste i da bude sretan. Sve moje želje za svoje dijete su se pretvorile samo u jednu veliku želju, a to je da on bude sretan.
Prvi takav trenutak je bio na razgovoru s doktoricom u bolnici nakon rođenja Stipe. Nabrojala je milijun poteškoća koja možemo očekivati tijekom života. Ali hvala joj na rečenici koja mi je pomogla, a to je da ga je potrebno bombadirati informacijama. Kad je došlo vrijeme izlaska iz bolnice prvo smo otišli na terasu kafića na kavu, pa tek onda kući. I od tada smo nerazdvojni, osim kada sam ja na poslu.
Drugi trenutak je kad sam prvi put čuo rečenicu: „Ne treba biti tužan zbog onog što on ne može, nego biti sretan onim što može“. Trebalo mi je nešto vremena da počnem istinski tako i živjeti i sve je odjednom postalo lakše.
I treći trenutak je bio u stipinom drugom mjesecu života kada smo dobili upute kako vježbati i grubo masirati cijelo tijelo da pobudimo hipotone mišiće koje Stipe ima. I od tada do danas treniramo svaki dan, a ponekad i više puta dnevno.
Vježbanje je važno, ali kada dijete u tome i uživa nema veće sreće za njega i nas roditelje. No uz svo to vježbanje put nije bio niti malo lak niti su rezultati brzo dolazili.
Stipe je kao malo dijete dugo vremena mogao samo tek puzati.
– Prohodao je s tri godine. Otad stalno treniramo – kazuje mi Damir, trener u karate klubu Specijalne policije Alfa. Alfe, kakve su bile, a bili su poznati po hrabrosti, odlučnosti i mudrosti, uključuju i drugu djecu s posebnim potrebama i invaliditetom u klub. I oni treniraju s ostalim članovima klubova. Ne odvajaju ih.
– Klub smo osnovali da bismo pridonijeli sportu, djeci, sportašima i natjecateljima, da djeca nauče nešto plemenito, ali i da sačuvamo kroz ime kluba sjećanje na našu postrojbu – kaže mi Stipin Tata.
Stipi se to svidjelo te je od tada počeo trenirati karate s tatom i ostalim članovima kluba.
Od 2014. trenira svaki dan u klubu.
– Te su godine i počela natjecanja. Dosad je bio šest puta državni prvak u katama u parakarateu, borbama sa zamišljenim protivnicima.
Kako sam i sam svojedobno trenirao karate u Mostaru, a trenirao me je veliki Enver Idrizi i njegov brat Agim, iz osobnog iskustva znam da je katu izvesti savršeno vrlo teško. U to idu vježbe snage, sklekovi, zgibovi, trbušnjaci, trčanjem, rad na makiwari, vrećama i neizostavno ali bolno rastezanje tetiva nogu radi gipkosti, te savršena koordinacija pokreta. Stoga je Stipin uspjeh time i više vrijedan divljenja.
– Te 2018. upoznali smo Martinu Peranović, iz TKDOI URIHO. Ona nam je predložila da dođemo na para taekwondo. Stipe se složio i na prvu zaljubio i u taekwondo. Dvije je godine prvak i u para taekwondou u formama (kate u karateu) – pojašnjava tata Damir.
Nastupao je na 66. međunarodnih i domaćih turnira u karateu i u taekwondou , i osvajao je uglavnom zlata.
Posebno mu je drag uspjeh na turniru u Slovačkoj, Poljskoj i Sloveniji gdje je osvojio prva mjesta u jakoj konkurenciji u parakarateu.
Taekwondo trenira tri puta tjedno. Osim što proslavlja Hrvatsku, Stipe usrećuje svoju obitelj, majku, oca i sestru Antoniju i prijatelje.
– Kao ocu cilj mi je da Stipe bude sretan, da uživa u onomu što voli, a to ie sport i druženje i da postane što samostalniji čovjek – kaže tata Damir.
– Stipe je veliko nadahnuće svakomu tko misli da je nešto nemoguće. Pogledajte Stipu i ugledajte se na njega.
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
