Mediji danas ne plaćaju adekvatno novinarski posao. To drugim riječima znači da novinari ne mogu živjeti dostojno od svoga rada u medijima, pa su prisiljeni raditi dodatno prekarne poslove.
Piše: Marinko Petković
Zlatko Herljević dugi niz godina je bio novinar i urednik u Večernjem listu i Vjesniku. Na novinarskom putu, kao što je to bio običaj kod tzv. stare novinarske škole, prošao je sve od gradske rubrike do vanjske politike i natrag.
Gradsku je uređivao u Vjesniku, a bio je glavni urednik Vjesnika te nekoliko godina glavni urednik Vjesnikovog online izdanja. Ipak, novinarsku karijeru je završio u akademskim vodama, na studiju novinarstvo Visoke novinarske škole, potom na VERN-u, a od 2014. godine i na preddiplomskom studiju novinarstva na Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu (FPZG), gdje bio jedan od pokretača i urednik-mentor studentskih novina Global.
Više nego dovoljno za razgovor o hrvatskog jučer i danas novinarstva, jer ga sutra, nažalost, možda i neće biti, barem onakvoga kakvo bi trebalo biti!
Bio spreman voziti taksi
Na pitanje tko danas studira novinarstvo i kakvi su studiji novinarstava, Herljević odgovor da nema neke velike razlike između dva fakulteta, FPZG-a i VERN-a, koji su dali brojne i nagrađivane novinare i novinarke.
Herljević drži da novinari, posebno mladi, ne bi trebali pristajati na prekarni rad u medijima, koji ne plaćaju adekvatno novinarski posao. To drugim riječima znači da ne mogu živjeti dostojno od svoga rada u medijima, pa su prisiljeni raditi dodatno prekarne poslove.
Istina, lijepo je biti novinar, napominje. “Ima naših kolega koji su tako ponosni na to što su još uvijek novinari, iako su već godinama bez stalnog posla, koji je već dugo prije iznimka nego pravilo u novinarstvu. Ja sam bio spreman, da tako kažem i taksi voziti, da se nakon stečaja Vjesnika, nije ukazala druga prilika. To je bila edukacija budućih novinara što sam radio 13 godina”, otkriva Herljević.
S druge strane, on drži da je današnje novinarstvo, koje dijeli na ono prije i poslije smartphonea, za ‘koplje’ bolje od onoga nekada.
No, drži da bi činjenice, koje uvijek valja dodatno provjeriti, što ponekad i nije lako jer vremena nikada nema dovoljno, trebale ostati svetinja.
Ako ne znaš napisati vijest, ne može raditi nigdje. Ali isto tako napisao ili snimio “čitatelj”, ističe, ne bi trebalo uzimati zdravo za gotovo jer se znalo ispostaviti da oni, i kad imaju dobru namjeru, ne vide dobro ono što se stvarno i na koji način dogodilo.
Herljeviću smeta površnost današnjih medija, koji trče za klikovima, i tu pomalo gube tlo pod nogama.
Primjerice, današnji “novinari” su ponosni što su eksperti za naslov ili opremu teksta, koji su uvijek bili važni, ali se ne bi smjelo događati da ona nema veze s onim što zapravo piše u tekstu ili se možda i nije dogodilo. A upravo takav pristup već dugo njeguju mediji koji imaju jedan jedni cilj – biti prvi pod svaku cijenu.
Dakle, odlazak na teren, čega je sve manje i u većim redakcijama, jer to košta i samo se “gubi vrijeme”, dobar je put stjecanja iskustva, ali i provjere činjenica, koje su svetinja, napominje Herljević.
Za Vjesnik nije bilo sluha!
Naravno, u vrijeme fake newsa, razgovor dvojice bivših Vjesnikovaca o tranziciji novinarstva, koje nastoji uhvatiti korak s brzim promjenama na medijskoj sceni, nije mogao proći bez osvrta na potonuće Vjesnika, nekada najveće medijske kuće na Balkanu.
Herljević je dobro upućen u pokušaj njegove obrane i njegove posljednje dane. Bio je aktivni sudionik tih događaja, kada se pokušavalo doći do nekoga rješenja, iako je Vjesnikov pad, i pored toga što je prvi imao i online izdanje, bio dugačak i, pokazalo se na kraju, nezaustavljiv.
Ali ni danas mu nije jasno zašto je ondašnji potpredsjednik Vlade Slavko Linić, moćni ministar financija, preko noći, promijenio mišljenje i praktički ugasio dnevni list, nakon 73 godine postojanja.
Na kraju je i Tiskara, jer više nije imala što tiskati, lani stavila ključ u bravu. Ostao je samo oronuli neboder na Savskoj, kao statist u seriji Novine.
Tu je i “aleja propalih komentatora”, gdje se išlo na kave, ponekad i po mišljenje, kao nekada u Kockicu.
Bolja prošlost je značila i bolje materijalne uvjete za novinare, jer se novinarski rad adekvatno plaćao, ali i više cijenio. Počinjalo se i kalilo godinama u gradskoj, crnoj kronici, unutarnjoj politici… Danas su sektori nestali, a ne mogu svi sve raditi, ističe naš sugovornik.
Nema besplatnog ručka!
Ipak, neki novinari imaju žilavost i jače izražen gen za preživljavanje, dok drugi radije bace “koplje u trnje” i okane se ćorava posla. Besplatan ručak, barem u gospodarstvu, a i njega je naš sugovornik jedno vrijeme uređivao, iako je primarno to bila vanjska politika, ali i Teletekst, pokrenut skupa s HRT-om, ne postoji!
Herljević napominje da se danas traži više od novinara, ne samo pisanje teksta već i snimanje fotografija, ali i videa, što znači i dodano obrazovanje i postojanje na društvenim mrežama, čije “informacije” isto tako valja dodatno provjeriti.
On drži da pretplata na sadržaj u današnjim medijima, nije rješenje, jer su se ljudi bili navikli da ono što je jednom bilo besplatno ostane besplatno. Osim toga, drži da korištenje hrvatskog jezika, pored namjere zakonodavca da se i to polje uredi, pada u vodu u medijima.
Čuli smo da je oglašivački “kolač” toliko tanak pa se mediji snalaze na razne načine, među ostalim organiziranjem okruglih stolova s Vladom, ali i tvrtkama? Što znači da samo onaj tko plati taj i dobije “osam strana” hvalospjeva ovom ili onom ministarstvu, agenciji ili korporaciji.
Tako je. primjerice, održana i konferencija pod nazivom “Državno, a efikasno!”, što je možda najbolji primjer, kako mediji ne bi trebali raditi tuđi posao, odnosno tjerati novinare, koji imaju važnijeg posla, da glume voditelje i moderiraju “plaćene PR panele”.
Poseban problem je totalno zanemarivanje čitatelja, jer u objavljenim člancima nema druge strane, upozorava iskusni urednik, koji je prošao sito i rešeto u medijima.
– – –
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
