Poznata talijanska književnica Francesca Melandri, koja se nalazi u karanteni tri tjedna, napisala je Europljanima pismo “iz njihove budućnosti”, opisujući im raspon emocija kroz koje će oni prolaziti u narednim tjednima.
Njeno pismo prenio je The Guardian kao poruku Britancima.
“Pišem vam iz Italije, što znači da vam pišem iz vaše budućnosti. Mi smo tamo gdje ćete vi biti za nekoliko dana. Epidemiološki grafikoni pokazuju da smo svi isprepleteni u paralelnom plesu zaraze.
Mi smo samo nekoliko koraka ispred vas na na putu vremena, baš kao što je Wuhan bio nekoliko tjedana ispred nas. Gledamo kako se ponašate kao što smo se i mi ponašali. Imate iste rasprave koje smo mi imali donedavno, između onih koji govore ‘to je samo gripa, čemu frka?’ i onih koji su već shvatili.
Dok vas gledamo odavde, iz vaše budućnosti, znamo da će mnogi od vas, kad vam bude rečeno da se zatvorite u vaše domove, citirati Orwella, neki čak Hobbesa. No uskoro ćete biti previše zauzeti za to.
Prije svega jest ćete. Ne samo zato što će to biti jedna od posljednjih stvari koje ćete moći raditi.
Pronaći ćete desetke grupa na društvenim mrežama s vodičima kako provesti slobodno vrijeme na korisne načine. Priključit ćete im se, a potom ih potpuno ignorirati nakon nekoliko dana.
Izvući ćete apokaliptičnu literaturu iz svojih polica, ali ćete uskoro shvatiti da vam baš i ne čita o tome.
Ponovno ćete jesti. Nećete dobro spavati. Pitat ćete se što se događa s demokracijom.
Imate ćete nezaustavljiv online društveni život, na Messengeru, WhatsAppu, Skypeu, Zoomu…
Vaša odrasla djeca nedostajat će vam kao nikad dosad, shvaćanje da nemate pojma kada ćete ih ponovo vidjeti će vas pogoditi kao udarac u grudi.
Stara ogorčenja i svađe činit će vam se nevažnima. Zvat ćete ljude za koje ste se zakleli da više nećete razgovarati s njim i pitati ih kako su. Brojne žene bit će pretučene u svojim domovima.
Pitat ćete se što se događa s onima koji ne mogu ostati doma jer dom nemaju. Osjećat ćete se ranjivo svaki put kad izađete u na puste ulice na putu do trgovine, naročito ako ste žena. Pitat ćete se urušavaju li se ovako društva. Događa li se to zaista tako brzo? Blokirat ćete te misli, a kad se vratite doma ponovno ćete jesti.
Udebljat ćete se. Tražit ćete na internetu programe treniranja.
Smijat ćete se. Puno ćete se smijati. Naći ćete u sebi smisao za crni humor čak iako ga nikad niste imali. Čak i ljudi koji su sve shvaćali smrtno ozbiljno razmišljat će o apsurdnosti života, svemira i svega toga.
Dogovarat ćete sastanke u redovima supermarketa sa svojim prijateljima i ljubavnicima, kako biste ih nakratko vidjeli uživo, a cijelo vrijeme ćete se pridržavati pravila o udaljenosti.
Brojat ćete stvari koje vam ne trebaju.
Prava priroda ljudi oko vas će se otkriti s potpunom jasnoćom. Dobit ćete neke potvrde, ali i iznenađenja.
Stručnjaci koji su bili sveprisutni u vijestima će nestati, a njihova mišljenja odjednom će postati nevažna; Neki će utjehu naći u racionaliziranjima kojima će toliko nedostajati empatije da će vam se zgaditi i ljudi će prestati slušati ih. Ljudi koje ste previdjeli pokazat će se kao velikodušni, pouzdani, pragmatični i jasnovidni.
Oni koji vas pozovu da vidite cijeli ovaj nered kao priliku za planetarnu obnovu pomoći će vam da vidite širu sliku. Također, postat će vam iritantni: lijepo, planeta sada bolje diše jer ima manje ugljičnog dioksida, ali kako ću ja platiti račune sljedećeg mjeseca?
Nećete znati je li svjedočenje rađanju novog svijeta više grandiozna ili jadna stvar.
Puštat ćete glazbu s balkona i iz dvorišta. Kad ste nas vidjeli kako pjevamo operu s balkona, pomislili ste: ‘Ah, oni Talijani”. Ali znamo da ćete i vi pjevati uzbudljive pjesme. A kad razvalite I Will Survive s prozora, gledat ćemo vas i klimati poput ljudi iz Wuhana, koji su pjevali u veljači i klimali glavama dok su nas gledali.
Mnogi od vas će zaspati zavjetujući se da će prvo što će napraviti nakon karantene biti razvod braka.
Brojna djeca će se začeti.
Vaša djeca školovat će se putem interneta. Grozno će vas živcirati i jako radovati.
Stariji ljudi bit će neposlušni poput tinejdžera, morat ćete se svađati s njima kako biste im zabranili da izađu, da se zaraze i umru.
Pokušat ćete ne razmišljati o svima onima koji su umrli sami na intenzivnom liječenju.
Željet ćete ružinim laticama pokriti mjesta po kojima zdravstveni djelatnici hodaju.
Bit će vam rečeno da je društvo ujedinjeno u zajedničkom naporu, da ste svi u istom čamcu. To će biti istina. Ovo iskustvo će zauvijek promijeniti način na koji se vidite kao pojedinačni dio veće cjeline.
Pripadnost klasi činit će razliku, Biti zatvoren u kući s lijepim vrtom ili u pretrpanoj zgradi nije isto. Niti je isto imati mogućnost da radite od kuće ili da nemoćno gledate kako vaš posao nestaje. Čamac u kojem ćete ploviti da spriječite epidemiju neće svima izgledati isto niti je zapravo jednak za sve, nikad nije bio.
U jednom trenutku shvatit ćete da je to teško. Bojat ćete se. Svoj strah ćete podijeliti s dragim osobama ili ćete ga zadržati za sebe kako ih ne biste opteretili njime.
Opet ćete jesti.
Mi smo u Italiji i ovo je ono što znamo o vašoj budućnosti. Ali to je kratkoročno predviđanje. Mi smo nerazvikani vidovnjaci.
Ako uperimo pogled na dalju budućnost, budućnost koja nam je svima nepoznata, možemo vam reći samo ovo: kad sve ovo završi, svijet neće biti isti.”
