Nagrađivani francusko-hrvatski ansambl Dialogos, koji je utemeljila hrvatska pjevačica i muzikologinja Katarina Livljanić, predstavit će svoj projekt Hekuba u foyeru zagrebačkog HNK 26. travnja u 17.30 sati.
Inspiriran grčkim mitom, ali i njegovim renesansnim interpretacijama, Hekuba je prožeta specifičnim glazbenim izričajem kakav njeguju ansambl i njegova umjetnička voditeljica.
Priča
Priča o Hekubi okružena je morem i vjetrom. Rat je završio, Troja je uništena, umorni grčki vojnici sjede na spaljenoj no man’s land i hoće kući. No vjetar staje i lađe ne mogu isploviti. U tome trenutku uzaludne bonace kada je sve ustajalo i nepomično, treba zamoliti bogove da nešto pokrenu, žrtvovati nešto što je teško dati. Duh mrtvoga grčkoga heroja Ahila podiže se i traži za žrtvu najveće blago, Poliksenu, Hekubinu kćer, kako bi se Grcima dao vjetar u jedra.
Priča o Hekubi pokrenuta je nesanicama kroz koje plamte proročki snovi. Hekuba u snu vidi i pad Troje i smrt Poliksene, ne znajući da je čeka još jedan užas: njezin najmlađi sin Polidoro, kojega je otac za rata uz veliko blago povjerio prijatelju Polimnestoru, nastradat će, i to od prijateljeve ruke. Iz pohlepe za zlatom, Polimnestor dječaka baca u more.
Poliksenina smrt je teška, ona dolazi od neprijatelja, od sudbine, od znaka bogova. Ona je zalog za vjetar, za pokret iz post-ratne kaljuže. No, Polidorova smrt boli više, to je besmislena smrt, to je smrt povjerenja u najbližeg prijatelja, to je oteti život iz najnižih ljudskih instinkta.
Hekuba se od dostojanstvene kraljice pretvara u pomahnitaloga demona koji jedini izlaz vidi u osveti, te ide od jednog do drugoga ratnika tražeći od njih objašnjenje ili pomoć. Odisej je već umoran od svega, dvostruk i lukav, Agamemnon je moćni macho spreman za paktove, Polimnestor je cinični lažljivac i oportunist. Uz Agamemnonovu pomoć, Hekuba će Polimnestora privući u tabor gdje će mu se osvetiti trojanske žene – iskopat će mu oči i usmrtiti djecu.
Priča o Hekubi svoj smiraj nalazi u svjetlu koje preplavljuje tamu. Hekuba prolazi kroz katarzu osvete, a Polimnestor kroz mrak svojega sljepila počinje vidjeti u budućnost i proriče tuđe sudbine.
Projekt Dialogosa
Dialogos crpi inspiraciju za ovu glazbeno-scensku izvedbu Hekube iz dva renesansna izvora. U 16. stoljeću venecijanski polihistor Lodovico Dolce (1508-1568) preveo je na talijanski Erazmovu latinsku verziju (tiskanu 1506.) Euripidove antičke Hekube (480-406. prije Krista).
Dolceova je elegantna stihovana priča o Hekubi utjecala na Marina Držića (1508-1567) da u Dubrovniku preradi Dolceov tekst i napiše vlastitu stihovanu dramu na hrvatskom jeziku. Izvedena je u Dubrovniku 1559., nakon što je dvaput zabranjivana, jer su je lokalne vlasti smatrale previše – turbulentnom. Dolce i Držić, dva mediteranska blizanca rođena i umrla istih godina, danas počivaju u dvije venecijanske crkve koje dijeli par koraka i pokoji uski kanalić ustajalog jadranskog mora kojim ne puše vjetar. Njihove dvije republike, Dubrovačka i Serenissima, stajale su kao dvije utvrde oko tog istoga Jadranskog mora, u doba kada su Dolce i Držić pisali svoje Hekube.
Glazba
Kreacija ansambla Dialogos križa Dolceovu i Držićevu verziju priče, Grci i Trojanci pjevaju i suprotstavljaju se na starim talijanskim i hrvatskim dijalektima u ovom djelu za solo pjevače, instrumentaliste i malu skupinu tradicijskih pjevača iz Dalmacije koji komentiraju radnju poput kora.
Glazba naše Hekube rađa se u Dialogosovu laboratoriju koji improvizacijskim tehnikama crpi u dubrovačkim i venecijanskim izvorima 16. stoljeća, te u oporoj tradicijskoj glazbi dubrovačke regije sačuvanoj do danas.
A izvora je izobilje: u venecijanskim salonima, ridottima i accademiama, sastajalištima humanista, muziciralo se u različitim sastavima, izvodile su se preradbe madrigala za glas i instrumentalnu pratnju te improvizirana pjevana poezija. Cantori al liuto, poput Ippolita Tromboncina, kojega spominje i sam Lodovico Dolce, pjevaju uz lutnju ili kakvo drugo glazbalo, a izvori spominju i parodije schiavona koji pjevaju uz violu da braccio na iskrivljenom venecijanskom dijalektu.
Za Dolceovu tragediju Troiane, nesačuvane glazbene intermedije napisao je skladatelj Claudio Merulo, tadašnji orguljaš u sv. Marku. Cornelio Frangipane, autor Tragedie (1574.) spominje Merulovu glazbu i u svome djelu, prisutnu ne samo u intermedijima i korovima između dramskih scena, nego čak i u deklamaciji teksta različitih uloga! Nažalost, također je riječ o glazbi čiji su zapisi izgubljeni, no sačuvani oblici pjevane poezije poput strambotta, giustiniana, gregeschi, postoje u brojnim venecijanskim izdanjima 16. stoljeća te svjedoče o poroznim granicama između visoko sofisticirane predaje renesansne polifonije i njezinih adaptacija u svijet pjesnika-pjevača u humanističkim salonima i kazališnim predstavama.
S druge strane Jadrana, u renesansnom Dubrovniku, glazba je prisutna u različitim kontekstima: Accademia dei Concordi (Akademija složnih) okupljala je dubrovačke humaniste, no tu je i francuski skladatelj Lambert Courtois zanimljiva polifonog opusa, aktivan u glazbenom životu grada… 1533. scenski je izveden hrvatski prepjev Polizianova Orfea s brojnim uputama o pjevanju, a 1548. Držićeva komedija Tirena nosi na naslovnoj stranici podatak o moreschi, ratničkiom stiliziranom plesu koji je do danas preživio na obližnjem otoku Korčuli. Spomen pastirskih plesova i moresche predstavljaju tako kontrast i neku vrstu « kreativnog sudara » pučke slavenske kulture s kulturom venecijanskog utjecaja.
Upravo je taj susret različitosti vodio rad na stvaranju glazbe u našoj Hekubi: eksperimentiranje s ulomcima melodija Ippolita Tromboncina, Claudia Merula, Lamberta Courtoisa služilo nam je u razvijanju vokalnih linija na rubu improvizacije uz instrumentalnu pratnju, katkada na pragu izmedju govora i pjevanja. S druge strane, pučko pjevanje dubrovačkog kraja te korištenje instrumenta lijerice, sačuvanoga do danas u tradicijskoj glazbi, vodilo nas je kroz stvaranje i dramatsko razvijanje upravo toga “kreativnog sudara” dvaju susjednih, ali različitih svjetova.
Rezultat je glazbena predstava u kojoj se svevremena snaga grčkog mita susreće s venecijanskom renesansnom finoćom i hrapavom silinom Dalmacije na pragu Otomanskoga carstva. I kao što su Dolce, Merulo, Držić… djeca svoga vremena, te njihova djela nisu rekonstrukcije antičkih tragedija, nego renesansna umjetnost, tako smo i mi djeca ovoga vremena, te je naša “dvoglava”, venecijansko-dubrovačka Hekuba, novo djelo nadahnuto prošlošću.
U današnjem svijetu koji sve više voli crno-bijele podjele na dobre i zle, Hekuba je priča o dobrima koji mogu biti zli i zlima koji se mogu smilovati, Hekuba je priča o ljudskoj duši u svoj svojoj dubini i nedokučivosti, o tami koja može biti svjetlo, o sljepilu koje može postati vid.
