Na današnji dan, 30. studenog 1870. godine, u Cavtatu je rođen Frano Supilo, hrvatski publicist i jedna od vodećih osoba u hrvatskoj politici početkom 20. stoljeća.
Prema pisanju Sušačke revije, već s petnaest godina, kao đak građanske škole, ušao je u politiku jednim manjim, ali znakovitim incidentom.
Naime, prilikom boravka nadvojvode Rudolfa Habsburškog u Dubrovniku u ožujku 1885. godine, dogovorio je s prijateljima, od kojih je najvažniji bio Melko Čingrija, da neće pozdraviti prinčevski par skidanjem kape. Koliko god to izgledalo tek kao prostodušna gesta, ipak je izazvalo burne reakcije. Bilo je provedeno i saslušanje prilikom kojeg je izašlo na vidjelo da je zanesen idejama Ante Starčevića i njegove Stranke prava.
Aktivnije se politički angažirao kao urednik časopisa Crvena Hrvatska, koji je izlazio u Dubrovniku, u kojemu se bori za ujedinjenje Dalmacije i Hrvatske.
Tih godina pristupa Stranci prava i već kao 25-godišnjak postaje njezin vođa. Nakon raskola stranke suprotstavlja se Josipu Franku i seli u Rijeku. Tamo osniva hrvatsku tiskaru i pokreće Novi list koji od 1907. dobiva naziv Riječki novi list.
Na crti dalmatinskih pravaša Supilo pokušava utjecati na hrvatsku politiku boreći se za zajednička južnoslavenska politička polazišta i suradnju s drugim, neaustrijskim narodima u monarhiji koje ugrožava jaka germanizacija.
Rezultat te borbe je Riječka rezolucija 1905., dogovor hrvatske političke oporbe za stvaranje obrambenog zida protiv austro-njemačkog pritiska i suradnja s mađarskom oporbom koja se također bori za samostalnost vlastite države.
Uskoro nastaje i Hrvatsko-srpska koalicija, a nakon njezine pobjede na izborima Supilo postaje zastupnik u hrvatskome Saboru i vođa oporbe u ugarskom parlamentu.
Međutim, njegova radikalnost, posljedice montiranog veleizdajničkog procesa 1909. protiv skupine Srba u koaliciji zatim Fridjungov proces, koji su potaknuli velikoaustrijski krugovi ne bi li osramotili Supila, udaljuju ga od stranke.
Iako su klevete otkrivene, Supilo istupa iz stranke, koja je na njegov poticaj i osnovana. Kada na čelo koalicije stupa Svetozar Pribičević, Supilo osuđuje politiku stranke jer smatra da dovodi hrvatski narod u podređen položaj prema drugim južnoslavenskim narodima.
Ta će se opasnost pokazati realnom u doba nastajanja jugoslavenske države, kada Svetozar Pribičević ima važnu ulogu u stvaranju unitarističkog i centralističkog uređenja.
Nakon sarajevskog atentata 1914. Supilo bježi u Italiju i sudjeluje u stvaranju Jugoslavenskog odbora, političkog tijela Hrvata, Slovenaca i Srba s područja Austro-Ugarske u vrijeme I. svjetskog rata.
Snažno se zalagao za ujedinjenje sa Srbijom, međutim njegova demokratska opcija smeta većini članova Odbora pa je došao u sukob s Nikolom Pašićem. Godine 2016. napušta Jugoslavenski odbor i samostalno nastavlja akciju za oslobođenje i ujedinjenje južnoslavenskih naroda na federalističkoj osnovi.
Težak i besperspektivan položaj u kojem se Hrvatska našla, u kolonijalističkim i tajnim planovima već podijeljena između talijanskoga i srpskog imperijalizma, bio je prevelik teret za Supila.
Doživio je živčani slom i 25. rujna 1917. godine umro u londonskoj umobolnici od moždane kapi.
Do kraja života borio za razbijanje Austro-ugarske, stvaranje demokratske južnoslavenske zajednice i protiv darivanja Dalmacije Italiji.
Supilova ostavština su i njegove sljedeće misli:
“Hrvatska je jedna od najstarijih, ako baš ne i najstarija država u Europi. Kontinuitet hrvatske države datira od sedmog vijeka bez prekida. Istina je da je taj kontinuitet ponekad plamsao samo kao baklja, a zatim su austrijske i mađarske spletke, pritisci i prijevare zadržavali njegovu snagu, stvarajući je sve manjom, tako da joj sada ostaje samo malo od njene državne suverenosti. Ali luč te državne suverenosti, ako je i postala jedan žižak, nikad se nije ugasio sve do danas…” (Sušačka revija)
