Stjepan Radić, hrvatski političar, književnik, prevoditelj i publicist, rođen je 11. lipnja 1871., kao deveto dijete u siromašnoj seljačkoj obitelji, u Trebarjevu Desnom nedaleko od Siska.
U ranoj mladosti Radić je mnogo putovao i proučavao narodni život i seljačko gospodarstvo. Tada se odlučio posvetiti politici ili, kako bio on rekao, da će učiti i braniti svoj narod. Radić je boravio u mnogo gradova, škola i sveučilišta, ali ih je morao napuštati upravo zbog svog bunta i prosvjeda. Zbog sudjelovanja u spaljivanju mađarske zastave u jesen 1895., osuđen je zajedno s dvadesetak studenata zagrebačkog Sveučilišta, s kojeg je 1893. isključen.
Zatim je studirao, ili pokušavao studirati, u Pragu, Parizu, Budimpešti, Moskvi i drugdje. Ujedno uči jezike, upoznaje političke prilike i političare. Zajedno s bratom Antunom, 1904. osnovao je Hrvatsku pučku seljačku stranku. Premda je Radić težio širem, sveslavenskom ujedinjenju te zbog toga putovao u Rusiju, 1918. izjasnio se za ujedinjenje Hrvata, Srba i Slovenaca na temelju demokratske ravnopravnosti.
Tražio je da se buduća država uredi na federativnom načelu, istupajući protiv centralizma i velikosrpske hegemonije. Otada počinju njegovi nesporazumi s novim režimom, koji ga želi slomiti pritiscima, progonima i zatvorom.
Godine 1925. svoju će stranku, koja se tada zvala Hrvatska republikanska seljačka stranka, dovesti do toga da prizna monarhiju i centralistički Vidovdanski ustav. Štoviše, Radić ulazi u Vladu, a stranka ponovno mijenja ime, u Hrvatska seljačka stranka, ali je dvije godine poslije ponovno u opoziciji. Tada sa Svetozarom Pribičevićem stvara Seljačko-demokratsku koaliciju i traži reviziju ustava.
U proljeće 1828. Radić dobiva mandat za sastav vlade, no opstrukcija radikala ruši njegove planove. Bilo je jasno da su suprotnosti, koje su prožimale cjelokupan život stare Jugoslavije, toliko narasle da bi za njihovo rješavanje trebali radikalni zahvati, čak rušenje cijeloga društveno-gospodarskog sustava, koji je država ljubomorno čuvala.
Odnosi u Skupštini postaju sve napetiji, a za nesporazume se okrivljuju prvaci HSS-a. Tada se počinju širiti glasine o potrebi likvidacije Stjepana Radića. Radić je, dan uoči skupštinske sjednice, u dnevniku svoje stranke Narodni val objavio članak o tome.
Poznata je povijesna činjenica da je radikal Puniša Račić 20. lipnja 1928. u Skupštini pucao u zastupnike HSS-a. Teško je ranio Stjepana Radića, a ubio je njegova sinovca Pavla Radića i Đuru Basaričeka.
Zločin u jugoslavenskoj skupštini naišao je na zgražanje cijelog civiliziranog svijeta. Kada je 8. kolovoza, od zadobivene rane, Stjepan Radić umro, njegov posljednji ispraćaj pretvorio se u prosvjed protiv režima. Kasniji događaji pokazali su da je Puniša Račić imao moćne zaštitnike na dvoru, ali i da njegov revolver nije mogao riješiti sudbonosne političke probleme stare Jugoslavije, pa ni hrvatsko pitanje.
Na kraju podsjećamo i na jednu zanimljivost, istoga datuma, 11. lipnja, tri godine ranije, dakle – 1868. godine, rođen je Stjepanov brat Antun Radić. Bio je hrvatski znanstvenik, književnik, prevoditelj, publicist, sociolog, etnograf i političar. Smatra ga se utemeljiteljem hrvatske etnografije.
Izvor: HRT / Foto: Wikipedia
dd0611
