“Crna kuća – mjuzikl u boji” komični je spektakl i jedan od najvećih aktualnih kazališnih hitova u Hrvatskoj, koji ovoga tjedna, u srijedu 24. travnja, slavi svoju jubilarnu desetu izvedbu te očekuje svog 10-tisućitog gledatelja, kojeg će i prigodno nagraditi.
Urnebesno glazbeno-scensko djelo autora pisca Ladislava Prežigala i skladatelja Darka Hajseka, u režiji i koreografiji Igora Barberića, utemeljeno je na starozagrebačkoj legendi iz vremena spaljivanja vještica, ratova s Turcima, te borbi dvaju gradova – Kaptola i Griča koji će kasnije prerasti u Zagreb. Od premijere u veljači interes za predstavu neprestano raste, pripremaju se i turneje, a uspjeh ovog originalnog hrvatskog kulturnog proizvoda napravljenog po broadwayskim standardima zatekao je i same kreatore. O tome kako su smijehom, glazbom i plesom osvojili gledatelje, razgovarali smo s dramaturgom “Crne kuće” Igorom Weidlichom, inače novinarom iz Zagreba, koji je i jedan od inicijatora projekta.
Jeste li očekivali ovakav uspjeh predstave?
– Definitivno nisam očekivao da će jedan domaći mjuzikl moći pobuditi tako velik interes u tako kratkom vremenu. S druge strane, rad na predstavi od početaka je pratila neka dobra energija, sve što smo podijelili s publikom i sa stručnom javnošću bilo je bez zadrške, pa je i rezultat došao nekako prirodno. Radili smo predstavu kakvu bismo i mi voljeli pogledati, gledatelji su pokazali da to znaju cijeniti, i to nam je samo dalo još energije da svaku novu izvedbu podignemo na višu razinu. Ipak, znajući da ljudima kazalište i kultura nisu baš visoko na ljestvici prioriteta u doba recesije, priznajem da smo bili iznenađeni što je dvorana svaki puta puna, a posebno nam je drago što su nam se neki gledatelji počeli i vraćati.
Što je to što privlači gledatelje u kazalište na ovaj mjuzikl?
– Mislim da smo “Crnom kućom” uspjeli dokazati da je ljudima danas dosta teških tema i da im treba ponuditi i osmišljeni, kvalitetan sadržaj koji će ih opustiti, barem za vrijeme ta dva i pol sata. Mi smo se potrudili da tu dozu kvalitetne zabave i smijeha dobiju na naš način, u okvirima šarenog i rasplesanog spektakla čija je namjera vratiti publiku u kazalište i dati kulturi priliku da bude poželjna i produktivna i u vrijeme krize, a ne nešto na čemu treba “kresati” proračune. Nama se smijeh učinio najboljim sredstvom da to postignemo, a rezultat je da nas posjećuju ljudi svih profila, iz svih društvenih miljea i svih generacija. Zbog toga smo vjerojatno najsretniji kazališni tim na ovim prostorima.
Predstava baš i nije svakidašnja, reklamirala se kao povijesna priča s intrigama iz srednjeg vijeka, no neki su primijetili da se baš i niste držali povijesnih činjenica…
– Ako povijest gledate našim očima, onda vam neće biti čudno što kumice u 16. stoljeću nose kratke suknje, franjevci u tamnicama plešu step, opatice vatreni tango, junaci organiziraju pokrete otpora, a vještice prve feminističke akcije. Uz sve to pokazali smo kako je uopće došlo do mira s Turcima na ovim prostorima, i to na način koji se ne može pronaći ni u kojem udžbeniku, a u sve smo uspjeli ubaciti u jednog slona. To je mjuzikl, i mogli smo dati mašti na volju, ne vjerujem da će nam itko zamjeriti. Povijest nam je toliko bogata, ali i toliko puna nepoznanica da bi bilo šteta ne iskoristiti ih i ne zagolicati maštu gledatelja.
Ne ostajete dužni ni aktualnim događajima. Dotakli ste se i pitanja crkve, aktualne politike, kako ste to uklopili u mjuzikl?
– Ako čovjek pogleda povijest i ono što ga danas okružuje, vidjet će da nema ničeg novog pod suncem. Uvijek su tu bila pitanja borbe za vlast, problemi raznih društvenih skupina, neostvarene ljubavi… Mnogi bi se i danas složili da smo po mnogočemu i dalje u srednjem vijeku. S druge strane, mjuzikl su do sada pogledali i neki visoki crkveni uzvanici, i brojni političari iz vlasti i oporbe, i nitko se nije uvrijedio, jer i nema zašto. Svi su priznali da smo ih dobro nasmijali. Uostalom, u mjuziklu se dosta smijemo i sebi samima. Nitko nije savršen, i svatko zaslužuje da ga podsjetimo da uvijek nešto negdje “škripi”.
Iza predstave nije stala nijedna kazališna kuća, već je sve napravljeno u nezavisnoj produkciji. Koliko je to uopće isplativo?
– Teško je uopće govoriti o nekoj financijskoj isplativosti kulturnih projekata u Hrvatskoj. Kazališta koja su dotirana iz državnog ili gradskog proračuna mogu si priuštiti i repertoar za užu publiku, i poluprazno gledalište. Da bi “Crna kuća” i dalje ostvarivala uspjeh mora puniti dvoranu od tisuću mjesta, što je otprilike triput više od uobičajenih kazališnih dvorana. Dakle, već u početku smo morali pristupiti mjuziklu s oprezom i pretpostavkom da zaista moramo napraviti hit kako bi predstava zaživjela. S druge strane, producenti su već nakupili iskustva s broadwayskom uspješnicom “Footloose”, a moram priznati da su i gospodarstvenici počeli shvaćati da i kulturni projekti mogu biti jedan od velikih potencijala za investiranje. Sponzori nisu pohrlili u hordama, ali ih se ipak našlo. Velik je rizik raditi ovakav kulturni projekt, ali je i veliko zadovoljstvo i golemi potencijal kada uspije.
Kako ste se snašli u ulozi dramaturga mjuzikla, budući da ste novinarske struke?
– Kazalište i mjuzikli moja su velika ljubav koja je rasla usporedo s novinarskim radom. Dobro novinarstvo čovjeka nauči pronaći bit u svakom sadržaju, nauči ga prepoznati ono što će izazvati reakciju čitatelja, a u ovom slučaju gledatelja. Upravo je to bitno za svaku komediju i mjuzikl, još kad se začini redovnim praćenjem i prepoznavanjem nekih aktualnih trenutaka koji odskaču, cijeli je rad na “Crnoj kući” bio izrazito zabavan. Naporan, ali i zabavan i kreativan. Pomoglo je i to što je cijeli kreativni tim dosta pomno razrađivao ideju i svi smo se složili točno u kojem smjeru moramo ići, a i izvođači su mladi i kreativni ljudi, otvoreni za sve ideje pa nam smijeha nije nedostajalo ni nakon cjelodnevnih proba.
Mjuzikl je rađen prema nekim standardima koji odskaču od uobičajenih kazališnih produkcija na ovim prostorima…
– I producenti i redatelj imaju zavidno svjetsko iskustvo rada na mjuziklima, a taj su način rada prenijeli i u Hrvatsku. Pokazalo se kao veliki dobitak jer nismo gubili vrijeme. Prvo smo napravili dvije radionice na kojima smo isprobavali i dorađivali materijal, dakle već u startu smo pristali na vlastitu fleksibilnost u pristupu. To mnogi autori i kreativni timovi ne žele napraviti pa ustraju na nekim idejama iako je očito da se publici neće svidjeti. Mi smo predstavu radili za publiku, nismo joj podilazili, ali nismo im ni pokušavali “prodati” nešto što neće razumjeti pod izgovorom neke umjetnosti. Zatim, raspisana je velika audicija i otvorili smo vrata zaista svima, a najviše su iskočili upravo oni koji su imali talenta i za pjevanje, i za ples, i za glumu. Nismo “padali” na neka imena samo zato što su imena, morali su biti savršeni za točno ovu produkciju, a začudilo me koliko na našim prostorima ima talentiranih ljudi koji samo čekaju svoje vrijeme. I na kraju, same probe bile su zbijene u žestokih dva mjeseca što je dosta malo za ovakav spektakl, no to su očito čari nezavisne produkcije. Na kraju smo uspjeli donijeli taj dašak Broadwaya u regiju, iako se radi o našoj domaćoj priči, koja publici svaki puta mora priuštiti dobar spektakl.
“Crna kuća” odjeknula je i izvan granica, pa se za nju očito čulo i na drugim kontinentima. Očekuju vas turneje?
– Istina je da postoji velik interes za turnejom po Australiji, a neki su upiti stigli iz SAD-a. Pregovori su u tijeku i mislim da postoji velik potencijal da “Crnu kuću” pogledaju i ljudi s druge strane oceana. Naš glazbeni ravnatelj, koji je upravo zbog “Crne kuće” došao izravno s Broadwaya te nam neizmjerno pomogao u kreiranju mjuzikla, rekao mi je da je koncept predstave takav da bi bez problema mogao osvojiti i američku publiku, samo ako za to dobije priliku. Njega je, kao profesionalca koji je radio na vodećim svjetskim mjuziklima, odmah privukla glazba, a kasnije se zaljubio i u priču. To pokazuje da “Crna kuća” ima golem izvozni potencijal, i nama bi bilo drago da postane originalni hrvatski izvozni kulturni proizvod. S druge strane, sad su izvjesna neka gostovanja u drugim hrvatskim gradovima, a nadamo se i šire, u BiH, Srbiji i Sloveniji. Našoj regiji svakako treba još smijeha.
Razgovarao: Ivan Šabić / Doznajemo.com
