Nikolina Lučić živi od svoje ljubavi – otvorila je Vešeraj Nina jer voli – glačati. Kako u Velikom tjednu pazim na odjeću, a ne volim glačati, Nina mi je bila spas. Za samo stotinjak kuna riješio sam se najvećeg problema. Izgledati speglano, uredno i ozbiljno
Piše: Igor Zovko
Glačanje je peglanje, jednako dosadno većini žena i muškaraca. Toliko je dosadno da je ta kućna djelatnost ušla u šatrovački govor – pa dosadnim ljudima kažemo – nemoj me peglati. A za naporne ljude kažemo da je pegla… Za iznimne gnjavaže kažem da su parno glačalo.
Koliko li je samo naših majki, sestara, cura, supruga, moralo propustiti sapunica samo da ukućani izgledaju uredno…
Ja vrlo malo. Izglačam hlače koje ću odjenuti, košulje izbjegavam, jer glačao bih je pola života, a izglačao je ne bih. Zato se odijevam neformalno. No ima dana kada moram izgledati elegantno zbog posla. A tad me lovi panika.
Tako je i u Velikom tjednu. Ipak moram izgledati ozbiljnije. Ali izgledao bih neozbiljno da si glačam košulju hlače, odijelo. Ozbiljnije bih izgledao odjeven u vreću za krumpire, nego u košulji i hlačama koje ja glačam.
Nazva sam Vladu, prijatelja, rođenog Zagrepčanina, koji zna sve o svom i našem gradu.
Spas u zadnji čas
– Vlado, spasi me. Moram na sastanak, a ne znam peglati – govorim mu iskreno.
– Bok, Zovko. Evo sad ću ja zvati Nikolinu. Uglavnom izgledat ćeš kao drugi čovjek – kaže mi Vlado iskreno. I nakon par minuta zove me i govori:
– Gle, odi na Trg Volovčica 1. To je Vešeraj Nina.
A taj vešeraj vodi Nikolina Lučić, mlada, hrabra žena koja je od nečega što ne voli 99 posto ljudi, pokrenula svoj posao.
– I vjeruj mi jako je povoljna – kaže mi Vlado, kojem nisam rekao koliko sam bio spreman platiti, samo da izgledam speglano.
Na Volovčici sam bio za 10-ak minuta s četiri košulje i dvojim hlačama.
– Dobro došli – kaže mi Nikolina s iskrenim smiješkom, dočekavši me ispred vrata svog malenog, ali simpatičnog i iznimno urednog vešeraja.
– Spasite me. Veliki je tjedan, a ne mogu baš izgledati kako ne dolikuje nekim okolnostima – govorim iskreno.
– Nema problema. Znam da odijelo ne čini čovjeka, ali ipak odaje neki dojam – kaže mi Nikolina dok nosi moju obleku da vidi što joj je činiti.
– Ma ovo sredimo bez problema. I imate sreće, uspjet ću vam srediti do sutra – govori sa zaraznim osmijehom
– Bog vas blagoslovio – iskren sam bio. I Vladu, pomislim u sebi.
Odlučnost u loše vrijeme
Sutradan sam došao po odjeću. Ja to ne bih tako lijepo speglao da stavim na cestu i prijeđem valjkom preko toga. Bio sam oduševljen što neću izgledati zgužvano.
Cijena je bila sitnica. Stotinjak kuna za košulje i nekoliko hlača – uz pranje, sušenje, glačanje…
Nakon što sam dobio račun i platio, sjeli smo na kavu na obližnju terasu, pridržavajući se svih naputaka da ne bismo dobili ili širili koronu.
Nikolina je prije dvije godine odlučila opet postati svoja šefica. Kroz razgovor uz kavu, ova mlada, i odvažna, uspješna, samohrana majka malene Jelene, odlučila je ljubav prema glačanju pretvoriti u posao.
Ah, nisam dobila nikakve potpore. Uzela sam komercijalni kredit uz gotovo 9 posto kamate od banke, da kupim perilice, sušilice, valjak i svu opremu da bi krenula raditi – iskrena je Nikolina, podrijetlom iz Vareša, predivnog gradića u središnjoj Bosni.
Službeno je počela raditi 29. travnja 2019. Prvu je godinu, kaže, jedva održala glavu iznad vode. Ali, dodaje, uspjela je.
A onda je došao virus koji je cijeli naš planet zaustavio, zaustavio i Hrvatsku.
– A joj. Bilo je jako teško, kao i svima. Ali, Grad Zagreb, od kojeg sam unajmila ovaj lokalčić, izašao nam je u susret. Smanjili su davanja, kao pomoć nama malim poduzetnicama i poduzetnicima. Da je bajno, nije. Ali sam optimist – iskrena je Nikolina.
Otkad su mjere zaštite od virusa popustile, vratili su se stari klijenti. Samci, prezaposlene žene, poslovni ljudi, čak i neki hoteli. Vjeruje u sebe. Posao je krenuo, ne kako bi trebao, ali, ide nekako, pa se ne plaši. A nije se ona plašila ni kad je pjevala u jednom bendu.
Uživala je, obilazila cijelu Hrvatsku i zarađivala i od te ljubavi – pjevanja. Nedavno je pjevala vokale u spotu nove pjesme Saše Hindića “Još ti ljubav dugujem”.
Reklamno lice u marketinškoj kampanji u Italiji
– Ha ha ha ha. Jednom sam otišla sam na polaganje ispita za jednu drogerijsku kuću. Obrazovanje nam je trajalo godinu dana. U Italiji me je u kafiću zamijetio jedan gospodin i ponudio fotografiranje. Sve je prošlo u najboljem redu. Bili su fer, snimanje je s mnoštvom foto-profesionalaca trajalo nekoliko sati. I platili me uredno – kaže mi ova skromna mlada žena.
– Možeš mene preporučiti – pitam je šaleći se.
– Neću, tvoj posao je pisanje i snimanje – reče mi uz svoj zarazni iskreni osmijeh Nikolina.
– Pošteno – rekoh.
Otišao sam iz Vešeraja Nina na Trgu Volovčica 1 zgodan kak Rock Hudson. A platio sam za to samo… ma to je sitnica s obzirom koliko mi je značilo.
Za 100 kuna speglan sam tjedan dana. (Svaki dan druga košulja i druge hlače).
I tako kad god mi zatreba. Uostalom, provjerite sami. Za 10 kilograma rublja – pranje, sušenje i glačanje je 100 (sto) kuna!
Nemojte se peglati s glačanjem. Nina voli glačati. I bolje radi to od 99 posto nas.
