Hrvatsko-češko društvo organiziralo je u ponedjeljak predstavljanje dvojezične knjige Dušan Karpatský (1935. – 2017.): život i djelo/život a dilo koju su uredili Andreja Stojković, Marijan Lipovac, Jaroslav Pecnik i Mia Stojković, a objavili nakladnička kuća For Prague i udruga Lastavica iz Praga, uz financijsku potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske.
Knjigu su predstavili urednici Marijan Lipovac i Jaroslav Pecnik, grafičarka Zdenka Pozaić te publicist Zdravko Zima.
Knjiga je posvećena češkom kroatistu, književnom povjesničaru i prevoditelju Dušanu Karpatskom koji se tijekom gotovo 60 godina djelovanja potvrdio ne samo kao najveći promicatelj hrvatske kulture u Češkoj, nego i kao jedna od najznačajnijih osoba u ukupnoj povijesti hrvatsko-čeških odnosa.
Sadržaj knjige predstavio je Marijan Lipovac koji je kazao da ju se može nazvati prilozima za biografiju Dušana Karpatskog. Ona donosi odlomke iz njegovih autorskih djela i prijevoda, a sadrži i njegov životopis te po prvi put donosi kompletnu bibliografiju Dušana Karpatskog koja sadrži 570 bibliografskih jedinica, od kojih je 126 knjiga hrvatskih i drugih južnoslavenskih autora prevedenih na češki te 17 knjiga prijevoda s češkog na hrvatski, kao i 36 književnopovijesnih, leksikografskih i drugih knjiga kojih je Karpatský bio autor, suautor ili urednik. Bibliografiju Dušana Karpatskog čini i 88 prijevoda na češki te 18 prijevoda s češkog na hrvatski koji su objavljeni u časopisima. Bibliografija navodi i 155 tekstova koje je Karpatský kao autor objavio u novinama i časopisima od 1958. do 2008., kao i 62 intervjua koja je dao u razdoblju od 1965. do 2015.
U knjizi su i tekstovi suradnika i prijatelja Dušana Karpatskog koji su dali svoj osvrt na njegov život i djelo, Dubravke Sesar, Jaroslava Pecnika, Marijana Lipovca, kao i tekst koji je napisao Adin Ljuca, književnik i prevoditelj rodom iz BiH koji živi u Pragu, pod naslovom Etnički očišćeni in memoriam. U tom tekstu autor se kritički osvrće na način na koji je popraćena smrt Dušana Karpatskog: u Srbiji je prešućena, dok su u Hrvatskoj u medijskim napisima, prema Ljucinim tvrdnjama, prenaglašene njegove zasluge za Hrvatsku jer je prešućeno da je on osim hrvatskih književnika prevodio i one iz drugih zemalja bivše Jugoslavije. Marijan Lipovac je u svom govoru na predstavljanju kazao da taj tekst svojim sadržajem i duhom asocira na doba „hrvatske šutnje“, ali istaknuo da je dobro da se našao u knjizi kao dokaz da ima onih koji zavide Hrvatskoj jer je upravo nju jedinu Karpatský nazvao svojom „domovinom po izboru“, a ona mu se za njegovo djelo i zasluge primjereno odužila. „U Hrvatskoj Dušana Karpatskog i njegovo djelo promatramo u ukupnom kontekstu hrvatsko-čeških odnosa koji traju gotovo 1000 godina i vrednujemo ga prije svega po onom što je napravio za Hrvatsku i njenu kulturu u Češkoj. U Hrvatskoj je dobio državno odlikovanje i postao dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a to nije doživio ni u BiH ni u Srbiji. U toj ga se zemlji prešućuje jer ga se smatra hrvatskim nacionalistom, a oni koji drže pozicije moći, ne mogu mu oprostiti što je toliko napravio za promociju Hrvatske u Češkoj, i to u doba kad nismo imali svoju samostalnu državu ni svoju diplomaciju“, kazao je Lipovac, iznijevši podatak da se od 126 knjiga prijevoda Dušana Karpatskog njih oko 70 odnosi upravo na hrvatske pisce. „Karpatský je bio aktivni sudionik hrvatskog kulturnog života, dovoljno upućen da po potrebi bude i kritičan prema nekim pojavama i ljudima, posebno u politici“, dodao je Lipovac. Prema njegovim riječima, život i djelo Dušana Karpatskog trebaju postati predmet kritičkih znanstvenih istraživanja koji bi rezultirali njegovom kritičkom biografijom.
Jaroslav Pe
cnik podsjetio je na mnoge epizode iz života Dušana Karpatskog, pravim imenom Dušan Rosenzweig, koji je rođen u Trebišovu u Slovačkoj 1935. kao sin češkog Židova i Slovakinje rodom iz Potkarpatske Rusi koja je nakon 1945. sebi i dvojici sinova promijenila prezime u Karpatský. Pecnik se prisjetio da je Karpatskog upoznao kao student bohemistike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu kada mu je od 1969. do 1970. bio profesor te se kasnije s njim i sprijateljio. Spomenuo je da je komunistički režim u Čehoslovačkoj Karpatskom neko vrijeme zabranjivao javno djelovanje pa je prijevode morao objavljivati pod tuđim imenima. „Saživio se s ulogom čovjeka na margini i to mu je odgovaralo. Znao je reći: Da me komunisti nisu stavili u zapećak, ja ne bih vjerojatno toliko prevodio jer morao sam se izboriti za prostor. No nije se smatrao disidentom. Rekao je: Disidenti su bili hrabri ljudi, a ja sam se bojao“, kazao je Pecnik koji se prisjetio i angažmana Dušana Karpatskog u vrijeme raspada Jugoslavije. „Početkom devedesetih govorio je da će biti rata i pozvao je srpske književnike da protestiraju protiv Miloševića i njegove politike, no oni su se oglušili i to im je jako zamjerio. No i dalje prevodio srpske pisce, a pomagao je i Srbima koji su emigrirali u Češku jer nisu željeli sudjelovati u ratu. Puno je pomagao Hrvatskoj kao žrtvi srpske agresije. Osigurao je pomoć za sanitet Hrvatske vojske, kao i liječenje hrvatskih ranjenika u češkim bolnicama, pa i školovanje osječkih srednjoškolaca“, kazao je Pecnik koji je zahvaljujući Karpatskom 1991. dobio priliku o srpskoj agresiji na Hrvatsku govoriti u čehoslovačkim medijima.
I Zdravko Zima se prisjetio svojih susreta i suradnje s Karpatskim i podsjetio na njegovo djelo Epistolar u kojem je na svjetlo dana iznio svoju korespondenciju s književnicima iz Češke, Hrvatske i drugih zemalja bivše Jugoslavije. „Epistolar pokazuje širok raspon interesa Dušana Karpatskog i bogate kontakte koji su prelazili u brojna prijateljstva“, kazao je Zima, istaknuvši njegovo prijateljstvo s Marijanom Matkovićem i Miroslavom Krležom kojim je bio trajno fasciniran.
Zdenka Pozaić govorila je o svojoj suradnji s Dušanom Karpatskim u nastanku desetak grafičko-pjesničkih mapa posvećenih češkim i hrvatskim pjesnicima, među kojima je bio i češki predsjednik i književnik Václav Havel, a najavila je da će jednu od budućih mapa posvetiti poemi Maj najvećeg pjesnika češkog romantizma Karela Hyneka Máche u prijevodu Dubravke Sesar. „Sretna sam i zahvalna za susrete s Dušanom koji su se nastavili u prijateljstvu i suradnji u kojoj smo ujedinili našu ljubav za poeziju“, kazala je Zdenka Pozaić.
Na predstavljanju je bio i češki veleposlanik u Hrvatskoj Milan Hovorka koji je kazao da se Dušan Karpatský dokazao kao veleposlanik hrvatske kulture u Češkoj kako ga se znalo nazivati, a složio se i s tezom da bi se najvećeg promotora hrvatske književnosti i kulture u Češkoj moglo nazvati i Dušan Charvátský.
Kao prevoditelj i urednik Dušan Karpatský je u zasebnim knjigama i antologijama objavio oko 70 prijevoda hrvatskih pisaca, među kojima se ističu Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Marija Jurić Zagorka, Ivana Brlić-Mažuranić, Marijan Matković, Ranko Marinković, Slobodan Novak, Antun Šoljan, Ivan Aralica, Predrag Matvejević, Ivo Brešan, Slobodan Šnajder, Pavao Pavličić, Dubravka Ugrešić, Ivana Bodrožić, a na češki je preveo i Bašćansku ploču, Horvatsku domovinu Antuna Mihanovića, Smrt Smail-age Čengića Ivana Mažuranića, kao i pojedine pjesme Antuna Gustava Matoša, Dragutina Domjanića, Vladimira Vidrića, Frana Galovića, Antuna Branka Šimića, Gustava Krkleca, Vjekoslava Majera, Dobriše Cesarića, Drage Ivaniševića, Jure Kaštelana, Vesne Parun, Slavka Mihalića, Josipa Pupačića, Milivoja Slavičeka, Ivana Slamniga, Arsena Dedića, Jakše Fiamenga i drugih. U tridesetak knjiga Karpatský je objavio i prijevode srpskih i bosanskohercegovačkih književnika, među njima i Meše Selimovića, Isaka Samokovlije, Danila Kiša, Mirka Kovača te u manjoj mjeri crnogorskih, makedonskih i slovenskih književnika. Nekoliko čeških autora preveo je na hrvatski, među kojima i Jaroslava Seiferta, Vladimíra Holana, Františeka Halasa, kao i pjesme Václava Havela.
U Zagrebu je 2003. objavio Zlatnu knjigu češkog pjesništva, a 2007. u Pragu češku antologiju hrvatskog pjesništva Koráb koralový (Korablja od koralja) s 20.000 stihova.
Gotovo cjeloživotni pothvat Dušana Karpatskog bilo je izdavanje Sabranih djela Miroslava Krleže, najprije u devet knjiga u razdoblju od 1965. do 2000., a zatim u sedam knjiga 2013. S timom prevoditelja Karpatský je na češki preveo najvažnije Krležine romane, drame te pjesnička i memoarska djela. Objavio je i Sabrana djela Ive Andrića u šest knjiga 2009. Najveći uspjeh kod češke publike imao je prijevod romana iz ciklusa Grička vještica Marije Jurić Zagorke.
Dušan Karpatský zaslužan je za hrvatsku kulturu i svojim otkrićima češki pisanih književnih tekstova Stjepana Radića, objavljenih 1985. u hrvatskom prijevodu u knjizi Praški zapisi, a zaslugom Karpatskog sedmojezični rječnik češkog benediktinca Petra Lodereckera iz 1605. koji se temelji na poznatom petojezičnom rječniku Fausta Vrančića iz 1595. objavljen je 2005. u Zagrebu kao pretisak.
Važna djela za proučavanje hrvatsko-čeških veza su Croatica na češkom jeziku, bibliografija prijevoda hrvatskih pisaca na češki iz 1983., Mali hrvatsko–češki biografski leksikon, dvojezični leksikografski pregled osoba iz povijesti češko-hrvatskih odnosa iz 2002., kao i antologijska zbirka hrvatskih pjesama o moru Má duše je moře. Poezie charvátského Jadranu (Duša mi je more, 2001.). Za hrvatsku kulturu važno djelo Dušana Karpatskog je i Epistolar iz 2010., knjiga koja sadrži pisma 140 osoba, uglavnom pisaca, iz Hrvatske, BiH, Srbije, Crne Gore, Češke i Slovačke s kojima se Karpatský družio i dopisivao od sredine pedesetih godina 20. stoljeća. Još od studentskih dana, kada se sprijateljio s Marijanom Matkovićem, a zatim i s Miroslavom Krležom i brojnim drugim hrvatskim književnicima, Dušan Karpatský bio je u neprekidnom kontaktu s hrvatskom književnom i kulturnom sredinom, a svojim angažmanom kao intelektualac i humanist širio je istinu o stradanju Hrvatske i BiH u srpskoj agresiji te organizirao kulturne manifestacije hrvatskih i bosanskohercegovačkih pisaca i intelektualaca u Pragu.
Bio je dopisni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1990., suradnik mnogih hrvatskih kulturnih institucija te dobitnik niza hrvatskih priznanja, među kojima i Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića te Inine nagrade za promicanje hrvatske kulture u svijetu. Bio je prvi dobitnik nagrade Matice hrvatske „Ljudevit Jonke“ za iznimna postignuća u promicanju hrvatskog jezika i književnosti u svijetu te nagrade Hrvatsko-češkog društva „Marija i Stjepan Radić“.
