Turskoj nije lako: Erdogan tone, a alternativa ne postoji

Turskom premijeru Erdoganu izmiču iz ruku konci koje vuče sa svog položaja premijera. Ipak, trenutne alternative na političkoj sceni Turske ne obećavaju ništa dobro, komentira urednik Turske redakcije DW-a Baha Güngor.

erdogan-zg

Recep Erdogan je sigurno drugačije zamislio konačni zbroj rezultata svog rada u 2013. godini. Umjesto da se govori o zavidnoj stopi gospodarskog rasta, stabilnoj domaćoj valuti ili sve većem značaju Turske kao regionalne sile, pitanje koje se postavlja ne glasi više hoće li, nego kada će on otići s vlasti.

Čelnik konzervativno-religiozne stranke AKP raspolaže većinom glasova u parlamentu i još od svoje prve izborne pobjede 2002. godine mogao je vladati po svojoj volji, bez oporbe koju bi morao uzimati ozbiljno. Ipak, Erdogan je pravi pogrešku kao i mnogi drugi utjecajni vladari prije njega – smatra da je bezgrešan.

S vremenom je sve manje trpio kritike na svoj račun, a novinari, intelektualci i političari koji ne bi dijelili njegovo mišljenje, završavali bi u zatvoru. Na duge zatvorske kazne su osuđeni čak i vodeći generali turske vojske koji su navodno pripremali puč protiv njega.

Okrutna primjena sile protiv demonstranata

Umjesto da se razvije u velikog političkog vođu, na krilima uspjeha u Turskoj i inozemstvu, Erdogan je u ljeto 2013. počeo demontažu samoga sebe. Okršaji s demokratskim snagama i civilnim organizacijama koji su izbili na istanbulskom Trgu Taksim, a sve zbog jednog građevinskog projekta, pokazali su da je već odavno izgubio živce.

Živci su ga konačno izdali tijekom otkrića korupcijske afere još nečuvene u 90-godišnjoj povijesti moderne Turske. Kad su optužbe za pranje novca, krijumčarenje zlata, ilegalne bankovne transacije s Iranom i plaćanje mita za dobijanje građevinskih dozvola dosegle i sam vrh vlasti, Erdogan je pokušao napraviti rez. Ipak, smjena deset od ukupno 26 ministara u vladi nije uspjela zaustaviti razvoj događaja. Turska lira je pala na rekordno nisku razinu u odnosu na euro i dolar.

Sada mu je i Vrhovni sud pomrsio račune i proglasio pravno nevažećim njegov ukaz kojim je pokušao policiji i sudstvu vezati ruke, tako što ih je obvezao da pretpostavljenima moraju javljati sve pojedinosti o istragama koje vode.

Nema snažne oporbe

Ako Erdogan postane političkom žrtvom precjenjivanja samog sebe i ako ode s vlasti, alternative koje se nude ne znače ništa dobro za ovu državu, članicu NATO-a. Ne postoji vjerodostojna i snažna oporba. Najjači protivnik premijera je imam Fethullah Güllen, koji se sada sveti Erdoganu zbog njegove namjere da pod kontrolu stavi škole i zajednice Güllenovog pokreta. Ove škole su “kovačnice kadrova” tog pokreta, a sam Güllen već 13 godina živi u SAD-u i ne usuđuje se vratiti u Tursku.

Güllen je vjerski vođa. Njegovi ciljevi su nejasni, baš kao što su na početku bili nejasni ciljevi samog Erdogana. Zagovara li on uspostavu “božje države” u kojoj bi Kur’an bio ustav? Želi li pružiti dokaz da se religija i demokracija mogu međusobno dopunjavati i tako od Turske napraviti model za ostale islamske države i zajednice?

Onaj tko upadne u živo blato, nipošto ne smije pokušati sam se iz njega izvlačiti. Koprcanje rukama i nogama samo vodi još u dublje propadanje, a akciju spašavanja čini još težom. Erdogan se koprca već mjesecima. Akcija njegovog spašavanja, koja bi dovela do ostanka na vlasti, tako je sve teža.

Izvor: Deutsche Welle