I doista Matija Prskalo i Mladen Vulić od početka su “pod naponom”. Njihove su emocije nositelji radnje i svih zbivanja sve do kraja…
Piše: Jurica Ilić
Poznato je da je riječ o vrlo teškoj predstavi za glumce! “Bez trećeg” Milana Begovića, praizvedena je 1931. godine u HNK u Zagrebu, a i danas je jednako aktualna kao i tada.
Autor je cijenjen upravo zbog vječite igre osjećajima i širokim rasponom njihovih obrata, pa su svakom glumcu izazov, a na kraju krajeva i dokaz vlastite kvalitete!
Pa kad Begović iskoristi Odiseja i Penelopu kao osnovu svoje teške priče započete prve bračne noći u dalekoj Galiciji, hrvatskom simbolu nepotrebnog ratovanja, i kad su dvoje njegovih junaka osam godina razdvojeni i isto toliko je njihova ljubav na kušnji…
I dok tamo u klasičnom mitu pas prepoznaje svog gospodara, a sin oca i potom se rješavaju silnih Penelopinih prosaca, Begović je pilu okrenuo naopako i probao dokučiti što se događa s ljubavlju kad je na kušnji toliko godina razdvojenosti. I kad se konačno nađu – Marka razdire ljubomora, a Gigu njegovo blago rečeno – nepovjerenje.
“‘Ljubomora je kao i ljubav. Za ljubomoru ne treba onaj treći. Dvoje je dosta’, ključne su misli ove Begovićeve studije o ljubavi i ljubomori, pripadanju i razdvajanju, bliskosti i odbijanja, određene emotivnim krajnostima i izražene velikim i naglim dramskim amplitudama.” (citat Vinko Radovčić)
I doista Matija Prskalo i Mladen Vulić od početka su “pod naponom”. Njihove su emocije nositelji radnje i svih zbivanja sve do kraja… Morali su oboje na sceni pokazati desetke vlastitih stanja i skinuti isto toliko maski kako bi dokazali svoju ljubav, vjeru ili nevjeru, povjerenje ili nepovjerenje. Samo dvoje odličnih glumaca mogu proći kroz tu baražnu vatru emocija i njihovih negativnih preslika i radnju dovesti do ekstaze…
I nijednom nisu uletjeli u nijednu varijantu podilaženja jeftinom feminizmu, nego neprestano ostaju na nivou i u okvirima stvarne ljudskosti…
Zanimljivo je da je predstavu producirao “Gala teatar”, da su dvoje glumaca sami sebi redatelji, a od suradnika se spominje Nenad Brkić (glazba) i Željko Koprolčec (fotografija).
U predstavi je potpuno minimalistička scenografija. Rasvjeta je jednostavna, ali je zato publika bila izvanredna – već odavno nije bilo na jednom mjestu toliko poznatih lica koja su sastavnica suvremene hrvatske kulture. Spomenimo samo Vinka Brešana, Ivu Banca, Andreu Feldman, Matiju Vuicu, Davorina Klarića, Kseniju Pajić, Pericu Martinović i mnoge druge od manekenki do glumica i drugih javnih ljudi…
I kad takva, rekao bih vrlo zahtjevna i znalačka publika Matiji i Mladenu na kraju napravi prave ovacije – onda o kvaliteti predstave ne treba ni dvoumiti ni puno pričati…
Ponovit ću vlastitu misao – “iskre među njima frcaju već na reklamnim fotografijama” – a na sceni idu od sreće i blaženstva do bola, sile i neugode… Svakako gledati!
