Predstavljanje najstarije hrvatske knjige tiskane ćirilicom

cirilicni_molitvenikU srijedu će se, u sklopi manifestacije Noć knjige 2014., u Knjižnici HAZU održati predstavljanje faksimilnog izdanja Hrvatskog ćiriličkog molitvenika iz 1512., najstarije hrvatske knjige tiskane ćirilicom.

Na promociji će govoriti akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, akademkinja Anica Nazor, glavna urednica, akademik Stjepan Damjanović, potpredsjednik Matice hrvatske i dr. sc. Ivan Kosić, voditelj Zbirke rukopisa i starih knjiga Nacionalne i sveučilišne knjižnice.

Faksimil su objavili 2013. Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Nacionalna i sveučilišna knjižnica i Matica hrvatska.

Faksimilno izdanje Molitvenika prati i knjižica s komentarom glavne urednice akademkinje Anice Nazor na hrvatskom, engleskom, njemačkom i francuskom jeziku.

Hrvatski ćirilički molitvenik prva je hrvatska tiskana ćirilička knjiga, tiskana u Veneciji u tiskari Giorgio Rusconi u kolovozu 1512. Izdavač Molitvenika bio je Dubrovčanin Frančesko Ratkov Micalović.

Jezik je hrvatski, štokavsko-jekavski (s osobinama dubrovačkoga govora) s tragovima crkvenoslavenskoga u pojedinim (biblijskim) dijelovima. Molitvenik je tiskan bosančicom koja se još naziva i zapadnom ćirilicom, zapadnim tipom ćirilice i hrvatskom ćirilicom. Knjiga sadrži 140 listova, tisak je dvobojan – crno-crven i bogato je ukrašen – svaka je stranica uokvirena uz rub četirima bordurama, a kalendar ima sličicu za svaki mjesec s prikazom radova u mjesecu. Molitvenik sadrži i 12 slika koje zajedno s okvirom zauzimaju čitavu stranicu.

Očuvana su tri (nepotpuna) originalna primjerka Molitvenika i sva tri se čuvaju izvan Hrvatske: u Parizu (Bibliothèque nationale de France), u Oxfordu (All Souls College) i u Washingtonu (Catholic University of America, Mullen Library). Prvi od spomenutih primjeraka je najpotpuniji te sadrži i Petnaest molitava sv. Brigite i prema njemu je, zahvaljujući Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici iz Zagreba, napravljen pretisak.

Hrvatski ćirilički molitvenik za našu je javnost otkriven 1932. kad je pariški sveučilišni profesor Mario Roques objavio opširan opis dvaju mletačkih izdanja iz 1512. i njegova 2. izdanja iz 1571. Na prijedlog Milana Rešetara, uglednoga filologa rodom iz Dubrovnika, Srpska akademija znanosti i umjetnosti objavila je 1938. tekst starom ćirilicom i Molitvenik je tada nazvan srpskim, iako je Rešetar, na temelju vlastitih istraživanja pisma, sadržaja, pravopisa i jezika, utvrdio da je Molitvenik bio u prvom redu namijenjen dubrovačkim katolicima, a ne pravoslavcima u dijelovima Srbije, jer nije tiskan srpskim slovima ni crkvenim jezikom (već narodnim), a naročito zbog sadržaja kakvog nema u pravoslavnoj crkvi.

Molitvenik je naime priručnik tipa liber horarum, knjiga kojom je obilovao latinsko-katolički Zapad, a osnovni sadržaj čini časoslov ili dnevna molitvena služba u čast Blaženoj Djevici Mariji (Officium Beatae Mariae Virginis).

Ćirilica je bila živo pismo na velikom dijelu hrvatskoga prostora od 11. do 18. stoljeća (negdje i duže) od krajnjega sjeverozapada (Istra) do juga (Dubrovnik s prostranim zaleđem). U negdašnjoj Poljičkoj Republici to je pismo nazivano poljičica i u administraciji je bilo u uporabi od 16. do početka 20. stoljeća.

U poljičkim dokumentima pismo se naziva i hrvatskim (arvacko pismo, arvacka slova naša).

U Slavoniji u 16. i 17. stoljeću (u vrijeme Turaka) sve što je pisano na hrvatskom jeziku napisano je ćirilicom, a primjerice za Nikolu Jurišića, vojskovođu, diplomata i slavnoga branitelja Kisega (1532.) zna se da je pisao samo hrvatski, i to ćirilicom. Ćirilica je u Hrvatskoj razvila neke paleografske oblike kakvih nema ćirilica u drugim slavenskim zemljama (Bugarskoj, Makedoniji, Srbiji, Ukrajini, Bjelorusiji i Rusiji).

Komentari