Onečišćenje minama uzrokuje cijeli niz ekoloških, gospodarskih i socijalnih problema, posebice sigurnosnih
Piše: Prof. dr. sc. Olga Carević
Ugledna znanstvenica i humanistica
U vrijeme kada se Hrvatska suprotstavlja epidemiji koronavirusa (SARS—CoV-2) i kada brojni građani Zagreba nestrpljivo očekuju izglasavanje Zakona o obnovi zgrada oštećenih u potresu, stigla nam je dugo očekivana vijest: “Nakon 29 godina uklonjene su posljednje mine na područjima projekta NATURAVITA.”
Prisjetimo se da je NATURAVITA jedan od najvećih projekata zaštite prirode u Hrvatskoj kojeg provode Hrvatske šume d.o.o., Hrvatske vode, Hrvatski centar za razminiranje, Ministarstvo unutarnjih poslova, Javna ustanova Parka prirode Kopački rit, Regionalni park Mura-Drava i Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije. Projekt je financiran iz Europskih strukturnih i investicijskih fondova (Irena Franjić, Hrvatske šume, br. 280, travanj 2020.).
Onečišćenje minama uzrokuje cijeli niz ekoloških, gospodarskih i socijalnih problema, posebice sigurnosnih. Hrvatska se već na samom početku Domovinskog rata suočila s problemom onečišćenja minama, kada su velike poljoprivredne površine, šumski kompleksi, granični pojasi, obale rijeka bili posve nedostupni.
Od 1991. godine do 2008. godine, u minskim incidentima stradalo je 1.886 osoba, od kojih 492 smrtno i 1.102 s teškim ozljedama. Važno je istaknuti da su od ukupnog broja žrtava 20,3 posto bila djeca, što je dvostruko više od svjetskog prosjeka!
Uviđajući opasnosti mina koja sve više prijeti čovječanstvu, predstavnici devedesetak zemalja svijeta okupili su se u Ottawi (Kanada) zahtijevajući potpuno uništenje svih vrsta minskog oružja. Otavska konvencija stupila je na snagu u ožujku 1999. godine.
Hrvatska je potpisala Otavsku konvenciju u prosincu 1997. godine, a ratificirana je u Hrvatskom saboru 24. travnja 1998. godine.
Odlučnost u rješavanju minskog onečišćenja Hrvatska je pokazala osnivanjem hrvatskog centra za razminiranje 19. veljače 1998. godine, a isto tako i provođenjem svih obaveza preuzetih pristupanjem Otavskoj konvenciji.
U različitim vremenskim razdobljima od 1991. u razminiranju su sudjelovali hrvatski branitelji, vojska i policija, te Centar za protuminsko djelovanje UN-a.
Pretraživanje i uklanjanje mina je izuzetno težak posao koji uključuje ne samo fizički, nego i psihički napor. Položene u tlo, vodu, raslinje i drugdje, mine su spremne desetljećima ranjavati, ubijati i razarati. Mine ne mogu istrunuti niti korodirati, njih treba pronaći i ukloniti.
Nikada nećemo zaboraviti hrabre pirotehničare koji su uklanjali mine s riječima: “Sve dok postoji ijedna neotkrivena i neuklonjena mina, rat nije završen.”
Unatoč svim mjerama opreza i profesionalnog iskustva od 1991.-2008. poginulo je 60 pirotehničara, a njih 200 ostalo je s trajnim posljedicama invalidnosti. Vjerojatno je da su se navedene brojke tijekom vremena povećale.
Spomenimo u tom kontekstu da se 4. travnja svake godine u cijelom svijetu obilježava “Međunarodni dan svjesnosti mina i pomoći u protuminskom djelovanju” uz pomoć mnogih međunarodnih organizacija, posebice Međunarodnog odbora Crvenog križa koji i inače podupire svjetsku kampanju zabrane mina.
Razvoj znanosti i tehnologije doveo je do napretka društva, bolje zdravstvene zaštite, većeg obrazovanja i višeg standarda življenja, ali isto tako i do znanstvenog otkrića u ratne svrhe, zbog čega je poginulo stotinu milijuna ljudi.
I dok se sve više širi nasilje u svijetu pa tako i u nas, pitamo se gdje se izgubilo poimanje prijateljstva?… Ono je u čovjekovoj duši, u njegovu srcu i u vjerovanju istinskih vrijednosti.. piše Ciceron koji je 44 godine prije Krista napisao spis “O prijateljstvu”.
I na kraju, sjetimo se Alberta Camusa (1913.-1960.) koji je napisao:
“Ne hodaj iza mene, možda te neću voditi,
Ne hodaj ispred mene, možda te neću slijediti,
Hodaj kraj mene i budi mi prijatelj!”
