Jedan od najvećih i najzanimljivijih hrvatskih književnika Antun Gustav Matoš rođen je kao sin učitelja u Tovarniku u Srijemu 13. lipnja 1873.
Zbog očeva premještaja dolazi kao dvogodišnjak u Zagreb, i on će mu biti opsesija cijeloga života. S klupe na Strossmayerovu šetalištu na Gornjem gradu noge prebačene preko noge, obješenih ruku, okrenut prema donjogradskim prostranstvima pjesnik kao da i danas motri što se zbiva u njemu dragom Zagrebu, piše HRT.
Nakon šestog razreda gimnazije, Matoš u Beču pohađa veterinarsku školu koju ne završava, unovačen je, no iz vojske dva puta uspije pobjeći. Kao vojni bjegunac 13 godina živi u Beogradu, Parizu i Ženevi. Prehranjivao se, među ostalim, i sviranjem violončela. Književnu karijeru počeo je Matoš u doba moderne pripoviješću Moć savjesti 1892.
Prvu od svojih osamdesetak pjesama Utjehu kose objavio je 1906, ali do kraja života nije izdao nijednu pjesničku zbirku. Nacionalnu problematiku najjače je zahvatio u poemi Mora. Jedina njegova kajkavska pjesma Hrastovački nokturno vrijedna je po tome što hrvatskoj književnoj tradiciji vraća zanemarenu dijalektalnu poeziju.
Godine 1909. izlazi mu treća knjiga novela Umorne priče kojima su u pozadini društvene i političke prilike u Hrvatskoj. Matoš kao samostalnu književnu temu afirmira i krajolik. U putopisnoj prozi Naši ljudi i krajevi te Vidici i putovi uveo je visoka i stroga stilska mjerila. Nesputani intelektualac Matoš neprestance je bio u polemici i oporbi. Taj kritik oštra pera, katkad nepravedno strog, bio je koji put i neprimjereno blag.
Akademkinja Dubravka Oraić Tolić u svom predavanju Matoševa ideja nacije u doba globalizacije istaknula je je Matoš, iako je kao književnik bio protuslovan, u svojoj ideji nacije bio neobično dosljedan, a njegov model nacije sadrži politički, kulturni i primordijalni element.
Kao sljedbenik pravaške ideologije Ante Starčevića, Matoš se zalagao za građanski model nacije prema kojoj su svi hrvatski državljani politički Hrvati, a nacija nije ni etnička ni rasna kategorija. Taj politički model nacije Matoš je izgradio kroz polemike s političkim neistomišljenicima, posebno sa sljedbenicima jugoslavenske ideje. Kulturni model nacije kod Matoša je vezan uz etničku pripadnost i njega je Matoš izgradio u kontrastu između Zagreba i Beograda, Hrvatske i Srbije.
Što se tiče Matoševog primordijalnog modela nacije, akademkinja Oraić Tolić je pojasnila da on nema veze s teorijom krvi i tla, već se radi o ljubavi prema duhu mjestu rođenja i življenja, odnosno o intimnom odnosu prema ideji nacije. To posebno dolazi do izražaja u Matoševim putopisima u kojima Matoš spaja sve književne žanrove.
“Matoševa ideja nacije je poučna i plodna jer nakon ulaska u EU Hrvatskoj je ograničen politički suverenitet, ali time je ojačao ili će ojačati kulturni i primordijalni model nacije jer oni nisu u nadležnosti EU, njih ne možemo prenositi, niti se iz njih možemo izvući. To je niša za njegovanje nacionalnog ideniteta“, rekla je akademkinja Oraić Tolić koja je kao glavnu Matoševu poruku u tom smislu navela stih “I dok je srca bit će i Kroacije”.
dd0613
