Premda je ponoć već odavno prošla, kada je hrvatska rukometna reprezentacija dotaknula tlo zagrebačke zračne luke Franjo Tuđman, njezine najvjernije navijače to nije spriječilo da je dočekaju otvorena srca, raširenih ruku, s pjesmom i ponosom.
Bile su to dirljive scene, za povijest i pamćenje. I priznanje za golemi trud koji su ti divni dečki ugradili u četrnaestu hrvatsku medalju s velikih natjecanja.
Noć je bila kratka, jer trebalo se pripremiti za ono što su im Hrvatska i Grad Zagreb pripremili na središnjem Trgu Josipa Bana Jelačića. Srebrna rukometna družina koja je posljednjih 17 dana držala Hrvatsku na nogama krenula je u otvorenom autobusu ispred Hotela Panorama. Uz izravni televizijski prijenos sve tri nacionalne televizije RTL, HTV i Nova TV, što se rijetko događa, cijela Hrvatska mogla je uživati i putem televizijskih kanala, kada već nije mogla biti u Zagrebu družiti se s tim sjajnim mladićima.
Policijska pratnja, na svakom metru puta do Trga bila je prisiljena malo zastati da naše rukometaše pozdrave razdragani prolaznici pljeskom, trubama, osmjesima, stisnutim šaka u znak zahvale i podrške.
Put do vrha Jurišićeve ulice brzo je prošao. Tamo ih je već čekalo mnoštvo koje su dobro, dobro zagrijali Zaprešić boysi sa svojim navijačkim uspješnicama. Kroz špalir zagrebačkih mažoretkinja kompletna reprezentacija i stručni stožer probili su se nekako do glavne pozornice, gdje su ih čekali Gradonačelnik grada Zagreba Milan Bandić i čelnici HRS-a.
A onda je počela kompletna ludnica. Voditelj Darko Janeš prozivao je i pozivao jednog po jednog na pozornicu. I teško je reći tko je bio dočekan, većim pljeskom i oduševljenjem – kapetan Domagoj Duvnjak, najbolji igrač prvenstva, Igor Karačić, član idealne sedmorke natjecanja, junak iz sjene Marin Šego ili Zlatko Horvat. A tek Lino Červar…
Trofejni trener, premda ozbiljno narušenog glasa, nije skrivao emocije, bio je rubu plača. U godini oproštaja od reprezentacije više od svega želio je jedino zlato koje Hrvatskoj nedostaje. Nije uspio, ali srebro ima itekakvu vrijednost. To je prva hrvatska medalja nakon četiri godine posta, i zato dragi naš Lino glavu gore…
“Ponosan sam da sam s velikom ljubavi i strašću vodio ovu našu reprezentaciju. Nearavno, zahvalan sam svim generacijama, a posebno ovoj koja je pokazala nevjerojano zajedništvo. Radujem se jer ovdje vidim puno djece i zato kažem: Roditelji, vodite svoju djecu i pomozite im kada je teško. Djeco, a vas molim, za beskrajnu zahvalnost prema svojim roditeljima, da im znate reći hvala. Nema toga tko nam može uzeti obitelj, ona je kolijevka života. Nama treba zajedništvo koje nemamo, i treba nam svaki dan”, poručio je Lino Červar.
“Nisam govornik kao Lino i Igor, samo ću reći ova medalja je vaša medalja. Žao mi je što ste se morali nervirati, ali dao Bog da se vi uvijek nervirate, a mi donosimo medalje doma. Nadamo se da ovo nije zadnji doček”, izjavio je Domagoj Duvnjak, kapetan Hrvatske i najbolji igrač Europskog prvenstva:
“Jedino što mogu reći je da sam ponosan na vas. Hvala u ime cijele reprezentacije. Bili smo tužni nakon poraza u fihnalu jer vidimo da smo napravili nešto veliko za naš mali hrvatski narod. Dali smo sve od sebe, vi ste nam bili vjetar u leđa. Reprezentacija je svih dvadesetak dana disala kao jedna obitelj, a u finalu su odlučivale sitnice”, rekao je Igor Karačić, hrvatski reprezentativac i član idealne sedmorke prvenstva.
