Odlučila ja, pa i krenula u potragu za našim dvorcima i kurijama u Zagrebačkoj županiji. Krenula od istoka pa di me put odvede. I karta kaže pravac Vukovina.
Nažalost oznaku na putu za kuriju nisam našla, nego sam pratila glas na svom GPS i došla do predivnog zdanja… I, baš kao što je slučaj s većinom takvih građevina u Lijepoj našoj, zatekla ju u jako lošem stanju, iako je od 1964. godine zaštićen spomenik kulture kao umjetnička baština Turopolja.
Od tada su napravljene samo 3 hitne intervencije da se zaustavi propadanje. Imovinsko pravni poslovi nisu završeni pa je trenutno stanje takvo.
Izgrađena u drugoj polovici 18. stoljeća kao drvena građevina pravokutnog oblika, s jednim katom i ožbukana je. S obzirom na stanje (na mjestima je otpala žbuka) drvna građa se vidi.
Interesantno je to da kurija nosi ime obitelji koja je imala zadnjeg muškog potomka, Nikolu Alapića, koji je umro 1585. godine. Njegove 3 sestre udane u hrvatske plemićke obitelji Drašković, Erdody i Orehoczy dobivaju je nasljedstvom tek 1608. godine, kada je zakonski bilo moguće da ženska loza dobije nasljedstvo.
Početkom 17. stoljeća vlastelinstvo je dodijeljeno na korištenje redovnicama samostana Klarisa iz Zagreba.
Obitelj Alapić (Alapy de Nagy Kemlek) došla je iz Mađarske, kada Baltazar Alapić kupuje imanje od hercega Ivaniša Korvina 1496. godine.
Najpoznatiji član ove obitelji je Gašpar Alapić, ban i vojskovođa, koji je bio zamjenik Nikole Šubića Zrinskog i koji je preživio proboj Sigeta. Bio je odjeven kao običan vojnik te ga ja Juraj Zrinski uspio otkupiti u zamjeni zarobljenika. Kao zapovjednik plemićke vojske guši seljačku bunu Matije Gubca 1573. godine, a do smrti 1584. godine živi na ovom imanju.
Oznaka kurije u zapisima kroz 17., 18. i 19. stoljeće nema, ali novija istraživanja ukazuju da je vlasnik bio Pavao Kamenar i njegova supruga Henrika pl. Praunsperger. Taj podatak stoji u njegove bilješkama, u kojima sec spominje 1861. godina, sama kuriji kao i njegovi inicijali.
Najzaslužniji za oživljavanje imena Alapić je književnik August Šenoa (1838. – 1881.) koji u svojim djelima “Zlatarevo zlato” i “Seljačka Buna” pripovijeda o zgodama u kuriji.
Jedan od suvlasnika kurije je akademski kipar Mladen Mikulin koji je svojim djelima uredio okoliš kurije. Njegova djela nalaze se širom svijeta od Münchena do Melbournea.
Udruga “Vukovina u srcu” svakog ljeto u kolovozu organizira manifestaciju “Volim, čujem i mirišem ljeto” koja je prije svega usmjerena na očuvanje tradicije pečenja kukuruza. Pokazati djeci kako izgleda kukuruz u komušini, gdje raste, kako se peče i priprema za jelo. No, tu je i pričanje starih legendi, uključujući i onih o Alapićima, te radionice izrade strašila i lutki od komušine.
Tekst & foto: Merica Mikuličin, turistički vodič
