Javili su mi da je umro Zvonko Gajski. Znao sam već nekoliko dana da je u Vinogradskoj bolnici i da je jako loše. Ali svejedno, vijest o njegovoj smrti me iskreno pogodila.
Jer, za Zvonka samo i jedino lijepe riječi i veliko poštovanje! Otišao je jedan od klasičnih velikana kuće Vjesnik.
Tužno da ne može tužnije…
Zvonko Gajski (Zagreb, 22. prosinca 1945. – Zagreb, 16. prosinca 2019.) bio je jedan od najboljih ljudi koje sam upoznao u novinarstvu… Vrijedan, sposoban i vrhunski profesionalac. Pomagao je svakome kad je mogao, i meni je nekoliko puta pomogao kad je trebalo.
Rado smo se i družili, a on je uvijek stajao iza svojih ljudi! Kad vidite Gibsa u NCIS-u, tada vidite Gajskog u redakciji Vjesnika. Da bio je šef, ali i prijatelj i drug. Volio sam jako surađivati s njim. Nikad njega nisu mučili rokovi kao sve druge. I uvijek je sve bilo na vrijeme…
Na onu posljednju čašicu nakon posla, svejedno danju ili noću, išli smo dosta dugo i uvijek u istom sastavu: jezgra – Zvonko Gajski, Željko Uzelac i ja, i cijela ekipa Nedjeljnog Vjesnika – Antun Krešimir Buterin, Tanja Tolić, Petra Bojić, Nataša Gajski Kovačić, Iva Ušćumlić, Boris Orešić i još mnogi drugi…
Bio je Zvonko zbilja omiljen kolega i urednik… A bio je sve što se moglo biti u redakciji Vjesnika. Njegov je životopis u Vjesnikovom leksikonu obrnuto razmjeran njegovoj stvarnoj ulozi.
Tamo piše da je završio gimnaziju u Zagrebu 1964. da je apsolvirao filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, te da surađuje u Vjesniku od 1971, a u radnom odnosu u Vjesniku je od prosinca 1972.
Teško je bilo uspjeti u Vjesniku tada, posebno dečku s trešnjevačke Ciglenice, ali to Zvonku nije smetalo da radi sve od fotoreportera, novinara suradnika, urednika gradske rubrike, noćnog urednika, urednika u prilogu “Sedam dana”, urednika unutarnjopolitičke rubrike i pomoćnika glavnog urednika.
Tu leksikon prestaje, ali veliko i majstorsko vrijeme za njega dolazi uređivanjem “Nedjeljnog vjesnika”. Bio je taj “Nedjeljni” jedan od najboljih u povijesti, uz rame onome kojeg je pokrenuo legendarni Mladen Stary.
Gajski nikada nije krio da ne zna mnoge stvari, ali zato je beskrajno vjerovao svojim suradnicima, bez obzira na godine i nije se sramio pitati ono što ga je zanimalo. I ja kao i mnogi drugi pamtim zgodu kad sam pisao “Fenomene XX. stoljeća” – o upaljaču Zippo!
Njemu su se ta tema i moj tekst toliko sviđali da mi je dao čitavu stranicu velikog Vjesnika! I još je kasnije dugo čuvao među svojim izrescima.
Jednom me odabrao u ekipu, zajedno sa Željkom Uzelcem, kad smo išli zajedno jedriti na novinarskoj regati od Splita preko otoka do Dubrovnika, a Dubrovnik je taman bio odblokiran… Bio je Zvonko i tada odličan kapetan nama žabarima…
Ili drugi put kad smo u Jaski kupili popola svinju i zabavili se tamo na kolinju. Joj koliko bi se zgoda svi mi mogli sjetiti sa Zvonkom…
Odlazi stara garda! I normalno: sve sam pretražio i nigdje nema njegove fotke.
On je bio – Vjesnik. Srećom stvar je spasio jedan od njegovih najboljih ljudi, njemu jako dragi Antun Krešimir Buterin – i baš kao na toj fotki – tako mi svi vidimo našeg Zvonka…
I mislim da je radio na svim katovima kuće!
Vječna ti slava dragi uredniče i prijatelju!
Jurica Ilić
