Hrvatsko-češko društvo obilježilo je u srijedu 31. svibnja 110. godišnjicu rođenja hrvatskog jezikoslovca i utemeljitelja hrvatske bohemistike Ljudevita Jonkea.
O njegovom životu i djelu govorio je prof. dr. sc. Ivo Pranjković s Katedre za hrvatski standardni jezik Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, koji je istaknuo Jonkeove zasluge u borbi za prava hrvatskog jezika te njegovu ulogu predsjednika Matice hrvatske u doba Hrvatskog proljeća, nakon čijeg gušenja je umirovljen i proganjan.
“Ljudevit Jonke je smatrao da hrvatski jezik ima svoje povijesne korijene i nacionalne posebnosti koji moraju doći do izražaja u standardizacijskim procesima i jezičnoj politici. Nasuprot načelu Vuka Karadžića Piši kao što čitaš, zastupao je načelo Piši kao što pišu dobri pisci”, kazao je Pranjković.
Ljudevit Jonke rodio se 1907. u Karlovcu gdje je završio gimnaziju, a na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1929. južnoslavenske jezike i književnosti, narodnu povijest, ruski i latinski te doktorirao 1944. tezom Dikcionar Karlovčanina Adama Patačića. Od 1930. boravio je na specijalističkom studiju iz slavistike i bohemistike na Karlovom sveučilištu u Pragu kod slovenskog slavista Matije Murka. Od 1933. do 1940. bio je profesor hrvatskog jezika u gimnaziji na Sušaku, zatim do 1942. profesor u V. gimnaziji u Zagrebu, a 1942. postaje asistent na Katedri za slavensku filologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1947. predavao je češki jezik i književnost, a od 1949. i hrvatski jezik. Od 1950. do umirovljenja 1973. bio je voditelj Katedre za suvremeni hrvatski književni jezik. Bio je gostujući profesor u Slavenskom institutu Sveučilišta u Kölnu (1964/65. i 1973.-1975.).
Bio je jedan od potpisnika novosadskih jezičnih zaključaka 1954., no ustrajno je polemizirao s jezičnim unitaristima i osporavateljima samobitnosti hrvatskog i srpskog književnoga jezika, zagovarajući pravo hrvatskoga naroda da svoj jezik naziva svojim nacionalnim imenom i slobodno ga razvija na svojem etničkom prostoru. Svoj je potpis s novosadskih zaključaka povukao 1971. U jezikoslovnoj kroatistici afirmirao je standardološka načela praških strukturalista o posebnoj naravi (autonomnosti) i različitim funkcijama (polifunkcionalnosti) književnoga jezika i o njegovoj elastičnoj stabilnosti (gipkoj postojanosti).
Bio je umjereni purist i ustrajan zagovornik potrebe poštovanja pravilnosti hrvatskoga književnoga jezika i skrbi za njegovo sustavno kultiviranje. Isticao je važnost Zagrebačke filološke škole i njenu bitnu ulogu u standardizaciji hrvatskoga jezika koja je često iz političkih razloga bila potiskivana i prešućivana.
Obnašao je dužnosti prvoga tajnika Hrvatskoga filološkoga društva (1959.-1963.), ravnatelja Instituta za lingvistiku Filozofskoga fakulteta u Zagrebu (1961.-1964.) te ravnatelja Instituta za jezik JAZU (1965. -1971). Od 1958. bio je izvanredni, a od 1963. redoviti član JAZU. Umro je u Zagrebu 1979.
O Jonkeovom bohemističkom djelovanju govorila je prof. dr. sc. Dubravka Sesar s Katedre za češki jezik i književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koja je istaknula da je Jonke bio pravi osnivač hrvatske bohemistike koja od 1965. njegovom zaslugom postoji kao samostalan studij.
Podsjetila je da je Jonke na hrvatski preveo najpoznatiji češki roman, Doživljaji dobroj vojaka Švejka za svjetskog rata Jaroslava Hašeka, kao i roman Bakica Božene Némcove, Malostranske pripovijesti Jana Nerude te pripovijetke Karela Čapeka. O češkim temama je objavio i oko 50 članaka u Hrvatskoj enciklopediji.
Sin Ljudevita Jonkea Mladen Jonke govorio je o progonu kojem je njegov otac bio izložen nakon gušenja Hrvatskog proljeća, zbog čega je obolio i umro.
Predsjednik Hrvatsko-češkog društva Marijan Lipovac kazao je da Ljudevit Jonke, premda nije bio češkog porijekla, spada među najistaknutije graditelje veza između Hrvata i Čeha jer je iza sebe ostavio hrvatsku bohemistiku kao trajnu baštinu.
