BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Ne vozim bicikl samo da bih vozio, pomicao svoje granice. Vozim da bih vidio nešto lijepo, vrijedno i nešto što me nuka da razmišljam…

Odvozio i snimio: Igor Zovko/proZduction.hr

Upravo zbog toga jednog sam dana nagovorio čovjeka koji je sumnjao da će uspjeti odvoziti oko 130 kilometara po ravnom, od Zagreba, preko Velike Gorice, uz Savu, do Siska, pa preko Lekenika nazad.
Bio je lijep dan. Vrućine nije bilo, a priroda je bila predivna. Krenuli smo rano, pa smo preko Novog Zagreba prešli Gradiće, Veliku Goricu, pa na Jagodno, Drnek i skrenuli desno prema Općini Orle.

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Užitak. Svako smo malo stajali da pratnja, odnosno pulen, snimi predivne rukavce Save, šumarke i polja. Nisam se ljutio, niti mi je to bio problem. I ja sam s veseljem snimao prirodu.
Uostalom, ne vozim bicikl da bih samo vozio, pomicao svoje granice, mjerio prosječnu brzinu, najvišu ili uspone… Nekad sam to radio, što je normalno. Da bih vidio napredak. No, nakon što sam dobio neku kondiciju, sve me više privlače, ne vožnje kako biciklisti govore, nego biciklistički izleti…Da bih vidjelo nešto pametno. Ne želim mjeriti kilometre, nego ono što me nadahnulo.

Život nije utrka, nego putovanje
Jer, život nije nije utrka. Barem meni. To je “vožnja” po cestama i putovima, stazama, koje sami izaberemo ili nas okolnosti bace, pa bilo s ljudima koje odaberemo ili se jednostavno susretnemo, ili sami.
Tako je bilo i ovaj put. Nisam suputnika “davio” mojim pogledima na svijet. Možda neće razumjeti, pa ću ga uvrijediti, ne daj Bože. Nikako.
“Sad ćeš vidjeti nešto predivno”, govorim dok se približavamo 35. kilometru i Veleševcu.
“Kaj”, veli. I dok pitanje ostaje visiti u zraku, dolazimo do predivne neogotičke crkve Svetog Petra apostola koju su gradili samo dvije godine – od 1869. do 1871. prema modificiranim projektima češkog arhitekta Carla Rziwnatza.

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Malo ljudi zna da je ovo predivno zdanje jedno najzanimljivijih graditeljskih primjera neogotike u Hrvatskoj. Pa i šire! I da je u njoj slika našeg svetog kralja Zvonimira.

Crkva od vremena revolucije
Iako je arhitekturom i unutrašnjošću ima malo premaca u hrvatskoj umjetnosti 19. stoljeća, do sada gotovo uopće nije bila istraživana. Razlog je tužan – sva je povijesna dokumentacija izgorjela još zadnjih dana Drugog svjetskog rata. Ni crkveni spisi nisu bili bogati. Ipak, Tek se preko izvora u arhivu Zagrebačke nadbiskupije, raznih fondova Hrvatskog državnog arhiva iz 50-ih i 60-ih godina 19. stoljeća, te onodobnog tiska uspjelo djelomično rekonstruirati povijest ove vrijedne sakralne građevine, navodi Institut za povijest umjetnosti.

Čudesna povijesna priča
Naime, u ono doba, župa je utemeljena oko 1789., kažu povijesna vrela, odvojivši se iz župe Oborovo. Kao župna crkva služila je nekadašnja kapela podignuta izvan sela 1727.
U tu građevinu zidanu od opeke (s tornjem izgrađenim od drveta) moglo je stati oko 200 ljudi. E sad, stanovnika u župi do sredine 19. stoljeća bilo je oko 2220 duša. Više nego danas! Od njih, redovito ih je na bogoslužja išlo , kako ističu povjesničari umjetnosti, njih 900 do 1000.
Kako je bila mala i trošna, pobojaše se da će se srušiti. Stoga je 1841. izdana dozvola za podizanje nove crkve, a 1846. provedena je i javna licitacija za radove. No radovi je poremetila revolucija 1848.–1849. Godine. Početak gradnje čekao se cijelo desetljeće.

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Od revolucije do apsolutizma
Kako u nas ništa nije jednostavno, pod bilo čijom vlašću, u Monarhiji se dogodilo ovo:
Pedesete godine 19. stoljeća u povijesti Hrvatske i Habsburške Monarhije obilježene su tzv. Bachovim apsolutizmom. Nakon što je revolucija 1848.–1849. nakratko uzdrmala i državnu upravu i dinastiju, u toj je državi ponovno uspostavljen izrazito centralistički režim, koji je priječio nacionalne pokrete nenjemačkih naroda (zbog čega je kasnije došao na zao glas), ali je istodobno proveo niz reformi koje su Monarhiju počele lagano pretvarati u koliko-toliko moderno društvo.

“Dajte to nama, nema muljanja”
Crkva se gradila na zemljištu između škole i župnoga dvora, pa je raspoloživi prostor bio ograničen. Brod se nije mogao širiti, pa je i općenito osnovno ustrojstvo tlocrta poslanog iz Zagreba pri izradi projekta u Beču zadržano. No mijenjali su skice pročelja i unutrašnjosti, s tim da se ipak pazilo da se ne pretjera s reprezentativnošću, budući da velik novac nisu bio na raspolaganju.
Izgrađena je između 1869. i 1871. godine prema modificiranim projektima češkog arhitekta Carla Rziwnatza (Karela Řivnáča). Tijekom prve polovine 1870-ih crkva je dobila najveći dio unutrašnje opreme: tri oltara (od kojih je glavni jedan od najreprezentativnijih primjera kasnog romantizma u arhitekturi oltara Hrvatske), orgulje izrađene 1874. kod zagrebačke tvrtke Heferer, klupe, propovjedaonicu, krstionicu, ispovjedaonice.

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Kralj u Crkvi
Uređenje crkve završeno je 1885. oslikavanjem koje je povjereno zagrebačkom slikaru i arhitektu Augustu Posiloviću koji je nastojao stvoriti specifičan spoj narodnog i gotičkog stila. Figuralni dio oslika izrađen je kasnije, vjerojatno u prvom desetljeću 20. stoljeća, sudeći po specifičnim elementima secesijske stilizacije, podaci su Instituta za povijest umjetnosti.
Posebna znamenitost crkve je slika “Sv. kralja Zvonimira”, iako ovaj srednjovjekovni hrvatski kralj nikada nije proglašen svetim.
Te 1993. godine postavljena je nova drvena konstrukcija kape tornja, a obnovljene su i orgulje stradale u Drugom svjetskom ratu. U povodu blagdana sv. Petra 29. lipnja u Veleševcu se održava tradicionalno proštenje.

“Ljudi gledaju a ne vide, slušaju a ne čuju”
U crkvu nismo mogli jer se obnavlja. Poslikali smo zdanje, ja sam popio pivu s nogu obilazeći je. Pratnja je jela energetsku pločicu dodajući: “Predivno je“.

BICIKLISTIČKI DNEVNIK: Do Siska i nazad pokraj crkve u kojoj je slika – svetog kralja Zvonimira

Ja sam se zamislio – tu nam je kralj kojeg je narod nazvao svetim puno nakon njega života. Tolika je sprega s ljudima koje zazivamo kao anđele kad je teško. I malo tko to želi vidjeti.
“Zovko, tako ti je to. Simon i Garfunkel pjevali su da ljudi slušaju, a ne čuju. Vidiš da gledaju a ne vide”, parafraziorao mi je poslije vožnje jedan moj prijatelj pjesmu Sound of Silence.

Predivan viseći most
Krenuli smo ka Martinskoj Vesi ne u tišini, nego uz zvukove ptica, povjetarca i krošnji u kojima se lišće češalo o granje. Ondje nas je dočekao predivan moderan viseći most Martinska Ves koji spaja desnu i lijevu obalu Save.

Trenutno je jedini viseći most u Hrvatskoj po kojem može teći cestovni promet i ujedno jedan od tri viseća mosta u Hrvatskoj. Dug je 178,6, širok je četiri, a najveći mu je raspon 145 metara. Projektirao ga je Građevinski fakultet u Zagrebu, a izgradio je Ključ u ruke do.o.o. Gradili su ga od 2000. Do 2002. godine. Ima jednu prometnu traku, a promet se odvija signalizacijom naizmjence. Nosivost mu je 12 tona. Jedni je most od Zagreba do Siska. Posebno je predivan noću.

Ohrabrenje
Negdje pred Siskom, pratnja rikava, a ja dajem ohrabrenje. Stižemo u središte Siska, sjedamo na cugu, a ja na pivo. Pratnja sama sebe hvali. A i ja Ipak je to pothvat za prvu takvu rutu. Prošli smo 63 kilometra “montićima” s prosječnom brzinom od 22 kilometra na sat. Odlično za prvu vožnju suvozača u tremi. O Sisku neću ovaj put, jer bi trebale knjige.
Nešto jedemo, odlazimo do Muzeja u kojem se zadržavamo jedno vrijeme diveći se povijesti.
Krećemo nazad preko Lekenika.
Meni koljeno počinje štekati, pa usporavam ritam i često zastajkujem. Pulen odlazi daleko ispred, ipak čeka. Znam da mu je bilo stalo da ima što je mogući bolji rezultat za takvu prvu vožnju zahtjevne kilometraže. Nije se vraćao po mene. Tu biciklističku nekuluturi sam oprostio.
No malo po malo i opet smo zajedno. Slijede Buševec, Velika Gorica pa Zagreb.
Pratnja je bila oduševljena pothvatom. A ja izletom punog povijesti i crkvom u kojoj je – kralj Zvonimir kojeg crkva nije proglasila svetim, ali ga je narod uzdigao u teškim vremenima kao svog vojnika i vladara. Prosjek me, ionako, odavno ne zanima. Ni u čemu.

Komentari