Dvorac, pravi pravcati dvorac, a da nije tajkunski, jer mu smijete prići nenajavljeni, udaljen je samo 10-ak kilometara od Novog Zagreba, oko pola sata laganog pedaliranja biciklom.
Dosta ljudi zna za njega, ali malo ih je svjesno da je star najmanje 763 godine, koliko je prošlo od prvog spomena. I da je pravi dragulj pred očima, i nadohvat pedale!
Vremenski stroj koji se ne miče. Iako često s ekipom odvozim rutu, rijetko kad smo skrenuli da ga vidimo pravim očima. Stoga sam ljubazno odbio poziv prijatelja da s njima idem u za sebe “opasnu misiju” Petrinja – Sisak i nazad, nekih 145 kilometara, rekavši im iskreno – ne da mi se.
Stavio sam kacigu, popeo se na svoj montić traktorskih guma od 29 cola i krenuo preko nadvožnjaka na Sisačkoj, a patom desno u Čehe. Nakon dva kilometra čeka dobro poznata čistina prema Odranskom Obrežu, a sa strana i ispred eksplozija boja. Na drugom nasipu kanala Sava – Odra – Sava lijevo sam mogao skrenuti na makadamski put i nakon nekih pet kilometara bio bih pred dvorcem.
Do Odranskog Obreža ionako sam prešao samo 6 kilometara, taman za zagrijavanje pa produžujem ka Donjem Dragonošcu, prema kojem vodi slabo prometna cesta koja nas vara kao da se blago spušta, ali se njome zapravo penjete, iako vrlo, vrlo blago.
Prolazi se kraj polja kukuruza i šuma. Ima i lovišta. Kakve sam sreće, napao bi me vepar. Ipak nije. Nakon nekih 7 kilometara od Obreža, ukupno oko 13, stajem na prvu postaju, našu dragu birtiju Panteru.
Kako li su u dvorcu živjeli ljudi? Iako medievalisti znaju kako su tada živjeli drevni Hrvati, ipak razmišljam ispijajući mrzlu pivu. Jesu li brinuli o seljacima, ili su ih stalno tlačili. Gutljaj po gutljaj i nestalo je hladnog piva. Punim bidonku vodom i želim dalje.
Ostavljam dragu Panteru, našu birtiju uvijek dragih domaćina, i skrećem desno, prema Markuševcu Turopoljskom. Nakon 3 kilometra spuštam se na prometnicu dobra asfalta i blagog spusta te na traktorskim gumama derem bajk na nekih 32 km na sat.
Na ulasku u Lukavec skreće se desno, postoji putokaz za mjesto, ali ne i za dvorac. Kako sam otprije poznavao put, a doznao sam ga pitajući mještane, skrećem ponovno desno i nakon toga lijevo. S desne strane ukazuje se predivno zdanje – stari grad Lukavec.
Administrativno pripada Velikoj Gorici. Zatvoren je uglavnom. Odmah parkiram bicikl i snimam fotke. A onda odlazim u hladovinu vrta i odmaram na travi.
Službeni podaci kažu ovo.
To je jedina obrambena utvrda u Turopolju, grad Lukavec, u pisanim se izvorima prvi put spominje 1256., no točna godina izgradnje je nepoznata. Prvobitna građevina, koja je s vremenom stradala, podignuta je od hrastovine, o čemu nam svjedoče ostaci palisada i konstrukcije prilaznog drvenog mosta koji su otkriveni za novije obnove utvrde.
Nova drvena utvrda podignuta je u vrijeme turskih osvajanja (1474.-1475.) i više je puta razarana. Arhitektonska koncepcija zidane utvrde završena 1752. godine u obliku renesansnog kaštela, opkoljenog vodom, kulama za bočnu obranu sa 70 puškarnica i visokim ulaznim tornjem, svjedočila je o snazi, slozi i plemićkom statusu općine turopoljske koja ga je podigla.
Iznad ulaznih vrata, gdje se nalazi uklesani grb Plemenite općine turopoljske kojeg pridržavaju dva lava i natpis Insignia Universitatis Nobilum Campi Turopolya 1752., uzdiže se toranj u kojem se nalazi kapelica sv. Lucije, zaštitnice Turopolja. U dvorani na prvom katu održavala su se plemenitaška spravišča – izborne skupštine na kojima se birao župan, te se čuvao arhiv Plemenite općine turopoljske sve do 1848. kada je prenesen u Turopoljsku vijećnicu, današnji Muzej Turopolja.
Na tom mjestu održavali su suđenja vješticama. Jadne žene glupost svijeta platile su svojoj glavom. Ali takvo je vrijeme bilo. Dokaz tomu je i “coprnički” zatvor koji se nalazi u prizemlju kaštela.
Marija Jurić-Zagorka velik dio radnje romana “Kći Lotrščaka” smjestila je u Turopolje, upravo u stari grad Lukavec gdje su, prema njenim riječima, vještice često stizale u pohode.
A kakve su još priče vezane uz ovaj dvorac moguće je vidjeti i doživjeti krajem svibnja na Legendfestu – festivalu narodnih priča, legendi i mitova Zagrebačke županije. Tijekom dva dana programa oko zidina i u samom dvorcu možete susresti divove, patuljke, vještice, čarobnjake, vile, vojnike, plemiće a brojni pjesnici i pripovjedači svojim skečevima, glazbenim i plesnim točkama oživljavaju brojne zanimljive legende.
Nakon 20-ak minuta uživanja u povijesti u živo, krećem prema Odri. Na putu ne srećem vještice, nego biciklistice i bicikliste, uglavnom na cestovnjacima. Uvijek se pozdrave na putu iz poštovanja i pristojnosti.
Od Odre do baze je oko 7 kilometara. Ondje naručujem drugu mrzlu. Dočekao sam fantome koji su nakon 145 km vožnje biciklima također došli u bazu. Živi, zdravi, izmoreni i žedni.
– Gdje si ti bio – pitaju me.
– Tražio vještice – odgovaram, dok prijatelj Valentino prekida raspravu proderavši se:
– Jozo, daj rundu.
Tekst & foto: Igor Zovko
