Suprotno uvriježenom mišljenju da su požari vezani samo za ljetnu sezonu, uz želju skrenuti pozornost da se nakon ljeta, upravo u ovo vrijeme treba povesti računa o pošumljavanju vatrenom stihijom ogoljelih područja, podsjećamo i da je upravo jedan od najvećih požara ove godine javio u zimskim mjesecima, na području šumarije Sinj kada je opožareno 1144 hektara uglavnom travne vegetacije.
Stoga trebamo biti svjesni da su šumski požari stalna prijetnja vegetaciji u Hrvatskoj, posebice uz jadransku obalu, koju trebamo paziti i njegovati. Prema registru šumskih požara za 2016. do kraja ovogodišnjeg kolovoza izgorjelo je 5186 ha površine šumskog zemljišta.
“U šumskim požarima najviše stradavaju crnogorične vrste iako ni bjelogorica nije pošteđena šteta. U panonskom dijelu najugroženije vrste su smreka i borovi (crni i bijeli bor), u dinarskom području požar najviše šteti smreci, borovima i jeli. Mediteran možemo podijeliti na submediteranski i eumediteranski dio. U oba područja pojava šumskih požara nije rijetkost. U submediteranu najviše stradavaju kulture crnog bora i horizontalnog čempresa dok na području eumediterana su gotovo podjednako ugrožene crnogorične sastojine i kulture (osobito alepski, brucijski, dalmatinski crni, primorski bor, a najmanje pinija, te horizontalni i vertikalni čempres, borovice …) te uglavnom degradacijski stadiji sastojina vazda zelene bjelogorice (crnika, oštrika divlja maslina, lovor, rogač, tršlja, hudika, mirta, zelenika, obična planika, krkavina, vrijes, bušin, ružmarin, kadulja, smilje” – analizira sveučilišni bachelor hortikulture Fran Poštenjak (30) iz Jastrebarskog – prvi hrvatski ‘doktor za drveće’.
Zahvaljujući ovom mladom znanstveniku, vlasniku tvrtke Arboring, Hrvatska se svrstala među rijetke države svijeta koje imaju ‘doktore za drveće’, preciznije za arborikulturu, koji u svom istraživanju poziva mjerodavne da povedu više računa o opožarenim područjima Hrvatske.
“S obzirom na to da je najbolja briga za opožarene površine upravo prevencija požara, potrebno je dodatno poraditi na tome. Zakon o šumama i Pravilnik o šumskim požarima detaljno propisuje mjere i obveze koje mora obavljati šumarska struka koja dalje donosi detaljnije planove gospodarenja državnim i privatnim šumama te ostale dokumente vezane za gospodarenje šumama i prevenciju požara. Iako su nadležne institucije ‘pravno i papirološki’ dovele sustav prevencije do savršenstva još je dosta posla potrebno obaviti na terenu. Primjerice, za vođenje gašenja šumskih požara potrebno je angažirati lokalne šumarske stručnjake koji najbolje poznaju i teren i kako pojedina vrsta stabla reagira prilikom požara” – istaknuo je Fran Poštenjak u svojoj analizi.
Na požarištu je bitno čim prije izvršiti sanaciju staništa s ciljem sprječavanja procesa površinske erozije tla te pedosferu privesti proizvodnosti i plodnosti – tj. potrebno je vratiti mikofloru i mikrofaunu u tlo kako bi se nastavilo cikličko kruženje hranjiva u tlu. Proces erozije tla izrazito je opasan jer se događa spiranje tla. Intenzitet erozije ovisi o količini padina, jačini udara vjetra i generalnoj orografiji terena. Lošim izborom sadnog materijala za pošumljavanje ili lošim izborom vremena za izvođenje radova možemo anulirati sav trud i sredstva, ako se sadnice koje se posade posuše ili, ako se bačeno sjeme ispere sa vodom prilikom prve veće kiše.
“Obnova opožarenih područja se postiže obnovom vegetacije sjemenom, sadnicama ili kombinirano. U panonskom području lužnjaka nećemo to raditi zimi za smrznuta tla i niskih temperatura već tijekom vegetacije u proljeće ili jesen. U zoni crnike sadnju ćemo obavljati u kasnu jesen sve do ranog proljeća. Sadnju je najbolje obaviti prije perioda izraženih oborina, te je svakako potrebno izbjegavati sadnju za vrijeme sušnog perioda zbog relativno malog volumena korijena koji može crpiti vodu. Sušni period može prouzrokovati nepovratni kolaps biljke zbog nedostatka vode. Prije same sanacije opožarenih površina potrebno je pregledati stanište i uzeti uzorke tla za daljnju analizu. Nakon obrade, ukoliko je došlo do znatne devastacije staništa i erozije tla sade se takozvane pionirske vrste. To su vrste koje su otporne na teške stanišne uvijete, a njihova uloga je priprema staništa za vrste koje su vrijednije po različitim karakteristikama. U idealnom slučaju, ako požar nije devastirao stanište moguće je posaditi vrste koje čine tako zvanu klimatogenu vegetaciju- vrste koje su najpogodnije za prirodna staništa nekog prostora” – savjetuje Fran Poštenjak – prvi hrvatski ‘doktor za drveće’.
Foto: Press
