Slijeva na desno, Verica, Bruno, Irena, Vučko, Mićo, Zovko | Foto: Igor Zovko / proZduction.hr
Chopperi.hr klub počastio je Samoborce i goste. Došli su na svojim predivnim pilama
Piše: Igor Zovko / proZduction.hr
Dva mjeseca nisam sjeo na bicikl. Dobio sam sedam kilograma nepotrebne mase. Mislio sam da je ostala kondicija, ali nisam je povratio, iako sam gotovo, da, ‘prostite, povratio, Milan Hrnčević Mića, u sisačkom Biciklističkom Klubu Roda zadužen za biciklijade, i Verica Čavužić, rekreativka goleme zagorske duhovitosti iz Krapine, bili su gosti Ireni Pečko, hrvatskoj reprezentativki u taekwondou, koja je u natjecanjima u formama, borbi sa zamišljenim neprijateljem, u samom svjetskom vrhu, kao i cijela njezina obitelj, suprug Domagoj kao trener, a sinovi Borna i Mislav te kći Dora, kao natjecatelji.
Njezina je to zahvala BK RODI iz Siska, koji su je ugostili na vožnji od Siska do Kostajnice, pa opet do Siska sredinom listopada.
Pridružili su nam se Bruno Buby Bilić, čovjek kojem godine i nijedna uzbrdica ne predstavljaju problem, a jednim dijelom i naš senior Vladimir Vučur Vučko.
Kava i pivo na Savskom mostu
Upravo Vučko nas je na Savskom mostu tog jutra počastio kavom jer mu je bio imendan. Ja sam hrabro popio pivo, jer, kao što znate, svijet pripada hrabrima. Nakon malo naslikavanja, a dame se obožavaju naslikavati zbog Fejsa, krećemo na nasip i laganim tempom vozimo ka Jankomirskom mostu. Dan je bio mastan od magle i vlage, a moje noge teške. Oni su vozili kao da su od pera. Brzo sam shvatio da mi je zadnja guma popustila. Osjeti se to u pedaliranju
– Trebal bi malo napumpat’ gumu – govori mi Bruno, dok Verica, Irena, Mića i Vučko praše. A meni k’o da je Bog dao sav teret sporta na noge – nikako uhvatiti ritam. Ne bi mi ni Aki Rahimovski pomogao, pa da mi je pjevao na uho.
Ispred Jankomirskog mosta Vučko se oprašta s nama i pozdravlja nas. Imao je druge obveze. Nastavljamo asfaltom Priobalnom. Nekoliko metara prije križanja sa Samoborskom primjećujem vulkanizera koji radi. Elegantno skrećem i bezočno molim za pomoć. Napumpao sam gumu. Imala je samo 1,7 bara.
– Pa zato ti meda ne možeš, govorim si u sebi – iako sam dobro doručkovao – 4 jaja na kajganu sa šunkom, jogurt, luk, kiselo vrhnje. Sad je guma bila na 3,7. Verica se znakovito smijala.
Pridružili su nam se Bruno Buby Bilić, čovjek kojem godine i nijedna uzbrdica ne predstavljaju problem, a jednim dijelom i naš senior Vladimir Vučur Vučko.
Dijete u meni je “letjelo” u lokve
Prelazimo podsusedski most i kratko stajemo kraj dućana. Ja i mića uzimamo po dućanušu, a dame i Bruno ništa.
– Ja jeftine ture – šalim se na glas. Vozimo se po stazi oko jezera Rakitje. Gledam ih dok izbjegavaju lokve, pa si mislim:
– Zaboga, pa ionako odjeća ide u pranje, a i ja, pa je red da se “usvinjim” k’o dijete. I dijete u meni, koje se kupalo po Neretvi u Mostaru i skakalo s mostova, s radošću u duši gađa biciklom svaku lokvu. Blato i voda prska na sve strane, bicikl je prljav k’o tapir u blatu, odjeća mi isflekana, ali ta sloboda je neopisiva.
Uskoro skrećemo na asfalt i krećemo preko Rakitja ka Svetoj Nedelji. Ondje sam opet pumpao gumu.
Slijedi Domaslovec da bismo izbjegli neugodnu brzu i prometnu cestu prema Samoboru i dolazimo pred taj divni gradić. Riknuo sam. Nije više u pitanju guma, nego mojih sedam dodatnih kilograma i dva mjeseca bez bicikliranja.
Irena mi daje svoju Queen, da lakše vozim, ali njezin sic je prenisko za moje krakate noge. Iz poštovanja i zahvalnosti šutim, ali koljena mi skoro udaraju u bradu pa mi je dolazak na trg u Samobor bio još suroviji. Ondje je Irena otišla po glasovite samoborske kremšnite, a ja sam svoju odmah besramno pojeo kao da nikad nisam jeo.
Darovi moto Mrazova iz Chopperi.hr
Ustaljeni mir na samoborskog trgu poremetio je zvuk 20-ak motocikla. Na chopperima je bila ekipa odjevena u Djedove i Bake Mrazeve. Priuštili su nam Jingle Bells uživo. Baš su sve prolaznike ugodno iznenadili. Predivni strojevi i još bolji ljudi te skupine dijelili su prolaznicima čokolade, kuhano vino. Naravno da sam odmah pojeo čokoladu, ali umjesto vina, nazdravio sam s ovim dobrim ljudima rakijom.
Mića je skužio nešto i odmah je djelovao. Verica i Irena slikale su se, a što bi drugo, na chopperima. Mića je užicao jednog člana da Irenu provoza kratki krug, Koji je to osmijeh sreće bio na njezinu licu. Oduševljenju nije bilo kraja. Šalili smo se još neko vrijeme i smijali dosjetkama Sanje, Bake Mrazice, i našeg Miće, Rodana “Klepetana”. Ubrzo smo ih ispratili pozdravima a onda smo i mi krenuli.
Šteka koljeno
Naravno, kad ja vozim, uvijek izgubim grupu. Krivo sam skrenuo i dio naše družine našao se na onoj brzoj cesti prema Svetoj Nedelji koju smo namjerno izbjegavali. Opet smo se našli te uz moja česta stajanja došli do Kerestinca. Snimili smo nekoliko fotografija i preko Ježdovca došli do Lučkog. Ekipa me je stalno čekala jer mi je opasno štekalo koljeno. Stara je to ozljeda.
– Tak ti je to Zovko, panju mostarski, kad si na skijanje išao na Petrinju u kolovozu 1995, a ne k’o svaki veliki Hrvat u siječnju u Austriju – prisjećam se riječi još jednog mog “skijaša”, mog Škeca koji ne vozi ništa.
No što je tu je. U Blatu kraj Arene smo se pozdravili. Bruno, Verica, Irena i Mića otišli su na Savski most. Mića je morao još voziti auto do Siska, a Verica do Krapine.
Nakon 63 kilometra koje sam uglavnom odvozio sam zbog noge, zbog čega su me morali često čekati, dokopao sam se tuša. Pola sata sam vrućom vodom istjerivao studen iz kostiju. Odjenuo sam pidžamu, najeo se i zaspao.
Lijepa uvertira s divnim ljudima pred Božić. Neka vam svima bude miran, blagoslovljen i radostan i ovaj Božić
