Ima 45 godina. Boksač je. Nikad nije pušio. Nekad popije pivu, dvije. Znao sam da može svojim bikeom na Sljeme. On je dvojio. Zato sam ja išao e-bikeom, da mu budem potpora, ako se prepadne. I bio sam u pravu. Uspio je
Odvozio, snimio i napisao: Igor Zovko
Našli smo se u centru Zagreba. Nedjeljno jutro, 7 sati. Dogovorili smo vožnju. Nismo se dugo vidjeli. Gdje ćemo, što ćemo, nismo imali pojma. Znam da je boksač i da je u snazi, ali bicikl baš ne vozi često.
– Ajmo na Sljeme – rekoh mu. Bio sam mudar, jer sam vozio e-bike, Giant. Sa svojim sam se montićem popeo na Sljeme bez problema. Znao sam da i on to može, samo mu je trebao poguranac.
– Kakvo Sljeme – gleda me u čudu.
Ponnyjem na pivu uz Gračane
– Znam da možeš. Ako zapneš, ja imam e-bike, pa se penji njime, a ja ću tvojim – rekoh mu.
– Hm….’ajd, ok – reče mi.
Već za pet minuta bili smo na Novoj Vesi i vozili prema Mihaljevcu. Skrećemo prema Gračanima, a on vozi bez problema 27 na sat. Traktorskim gumama. Uspon prije spusta kraj gradilišta žičare malo ga je iznenadio.
– Ajde ne kukaj, gledaj lika na Ponyju, ide na isti uspon u lokalnu birtiji da krkne jutarnju pivu, a ti kukaš – zezam ga.
– Je l’ bu ovakav uspon do gore – pita me.
– Nije, govorim mu. To ga je dodatno ohrabrilo.
Spuštamo se ka dijelu gdje skrećemo lijevo, a onda idemo lagano ka vrhu.
– Nađi si ritam, i polako. Ja sam iza tebe. Kad budeš trebao stati, reci, nije problem. Imamo bidone vode, energetske pločice i samo naprijed govorim mu.
Dolazimo do pilane i tu se negdje ukazuje prva postaja ZET-ove autobusne linije za vrh Zagrebačke gore.
– Imaš ih 52, slagah mu na brzinu, iako ih ima 42.
– A, majke ti – procijedio je.
Vađenje masti
No nije se dao. Iza njega sam vozio na 3. stupnju električne pomoći, od njih 5. Nisam osjećao sljemenski uspon. Svako malo otišao bih ispred njega.
– Daj mi malo vadi mast – zezao me, a ZET-ove postaje išle su polako, a njihov broj se smanjivao.
Negdje na pola puta stajem da snimim koju fotku. On je i dalje vozio. Uskoro na jednom dijelu nailazimo na dva mlađa momka na montićima. Jedan je gurao svoj bajk.
-Treba li pomoć – upitah.
– Treba. Hitna pomoć – našalio se.
Odlazim od njega brzinom od 25 na sat, ostavljajući i frenda i njih. Ipak se vraćam do “riknutog”. Silazim s e-Gianta i dajem mu da ga proba. Oduševljen je. U sekundi nestaje iza jednog od brojnih zavoja, dok ja vozim njegov. Razlika je, naravno, očita. Nakon nekih pet minuta, momak se vraća oduševljen i u šali me pita da mu iznajmim do vrha.
– Kad si već krenuo, svaka ti čast, iako ga guraš. Uspjet ćeš – ohrabrujem ga. Srdačno se pozdravljamo, a ja sustižem frenda. Već smo samo dva i pol kilometra cestom od tornja.
– E, čekaj Zovko, moram malo odmoriti – kaže mi.
– Buraz, dobar si. Imamo još jednu petinu do tornja a ti tek sad odmaraš. Svaka ti čast – zbilja oduševljen govorim. Ima 45 godina, ženu, dvoje odrasle djece. Znao sam da može to odvoziti, ali ljudima nekad treba samo da budemo uz njih da bi uspjeli. Premda tako nešto kao uspon biciklom bez struje na 1000 metara visine. Zato sam i vozio e-bike Giant. Da mu budem psihološki poguranac.
Do vrha je ostalo malo, a uspon od Tomislavca do tornja bio mu je najzahtjevniji. Najmračnije je prije svitanja, govorim mu.
Bilo je i psovki, normalno.
Grah
Parkiramo bicikle, odlazim po dvije pive, dok on dolazi k sebi. Nakon 10 minuta, zove ženu i kaže da se popeo na Sljeme. Sretan je, iako je umoran. Ali pogled na pejzaž dodatno ga puni ponosom.
Ugasio sam bateriju. Prešao sam njome 25 kilometara, a potrošio sam je samo 40 posto. Jedemo grah a onda se i spuštamo u grad. Bateriju sam upalio na Mihaljevcu i pedalirao lagano iza njega. Otišli smo u njegov kvart na još dve mrzle.
– Eto, sad se možeš pohvaliti da ti je e-bike Giant pomogao da se otpeljaš na Sljeme na bažulj a da ga nisi ni zajahao – govorim mu uz smijeh.
– Bome, Zovko, u pravu si – kaže mi iskreno.
