Čak 29 godina vodio je i sa suradnicima širio i unaprjeđivao najstarije Hrvatsko kulturno društvo u Bosni i Hercegovini – Napredak, postajući njegov svojevrsni simbol. Kako je i sam kazao, za HKD Napredak je želio novu energiju i novi zamah koje će ovo Društvo voditi dalje u budućnosti. Poštovanje mu je izraženo izborom za počasnog predsjednika.
Mons. Topić je i počasni predsjednik Paneuropske Unije BiH, član Europske akademije znanosti i umjetnosti, a od skora i predsjednik Upravnog odbora Zaklade ‘Ljudsko bratstvo’ i vrlo aktivno angažiran na novom projektu – izgradnji Kapele sv. Ivana Pavla II. u Margetićima/Novi Travnik. Cijeli život ovog svećenika dokaz je onome što kaže – da su svi ljudi braća i sestre te svakome treba tražiti i davati ljubav i povjerenje.
No, ono što stalno ističe je i ljubav prema domovini, Bosni i Hercegovini, a unatoč i teškom vremenu, uvijek nađe riječi nade i utjehe, podsjeća Dnevni list na početku intervjua s prof. dr. Franjom Topićem.
Vrlo teška godina iza nas, ne samo za BiH, nego i za cijelo Čovječanstvo. Svjedočimo novom ratu, novoj krizi, stradanjima i razaranju…Što vi, kao svećenik, možete poručiti vjernicima, ali i svim ljudima. Ima li nade da će sljedeće godine nadvladati razum, ljubav…?
– Za mnoge prošle godine govore da su teške i jesu bile, ali ja uvijek volim stvari pogledati s vedrije i pozitivnije strane i uvijek sam se trudio i u ratnim vremenima vidjeti što mogu uraditi, na koji način pomoći i poboljšati stvari. Ne želim relativizirati naše probleme, ali želim kazati kako su ljudi često kukali, pa tako veliki pisac August Šenoa piše na kraju 1880. godine: „Bila je crna po nas Hrvate. Dobrote ne doživismo nikakove, zla i premnogo. Kiša i tuča, poharala zemlju… Hoće li bolje biti? Mora jedan put, ta gore ne može biti nego što je sada“. I današnji čovjek boluje od ‘kuknjavitisa’, a to ne rješava, nego treba zagrnuti rukave i raditi koliko možemo bolje i biti pozitivni. Bolesnik se neće izliječiti ako samo kuka, nego traženjem dijagnoze i uzimanjem lijekova, a vjernici i molitvom.
Papa Franjo stalno inzistira na solidarnosti, poziva na mir, skreće pozornost na pomaganje siromašnima, solidarnost s patnjama naroda u Ukrajini…, dolazi li to do ušiju i srca ljudi?
– Pitajte ljude (smijeh). Papa Franjo je svoj put ka srcima ljudi našao od prvog trenutka stupanja na tu važnu službu, apelirao je na zaustavljanje svakog sukoba, pa i ovih posljednjih, ukrajinskog, jemenskog i drugih. Papa Franjo, i to kao isusovac, uzeo je ime sv. Franje Asiškoga, čiji je život obilježilo siromaštvo i borba za siromašne. Prvo, on sam je kao nadbiskup Buenos Airesa živio u skromnom stanu, a ne u palači, vozio se javnim prijevozom na posao u nadbiskupiju, a i kao papa nije htio uzeti zlatni križ, vozi se uglavnom u malim autima, tako se i u Sarajevu vozio u Fordu Fokusu (koji se nalazi u našoj nadbiskupiji). Stalno apelira na katolike i čitav svijet da se brinu za siromašne, tako i za ovaj Božić poziva da manje kupujemo, a više dajemo siromašnima, što je i nama poruka. Koliko dolazi do ušiju, ovisi od svakoga od nas, i trebali bi bar katolici te pozive što više slijediti. Bez obzira koliko dolazi, to stalno treba ponavljati, pa će pomalo dolaziti do sve više ušiju i srdaca, jer čovjek je biće zaborava.
Često čujemo da je religija među najvažnijim segmentima života ljudi u BiH. Je li točno da vjerski predstavnici zaista imaju toliki utjecaj te mogu li oni biti nit vodilja ka pomirenju i mirnijem zajedničkom životu?
– Sve može biti uvijek bolje i na tome svi trebamo raditi i početi od sebe, a vjerski predstavnici ponajviše. Vjera u Boga i ljubav prema Bogu mjeri se po ljubavi prema čovjeku. Biblija jasno veli: Vjera bez djela je mrtva. Također Isus kaže: „Ako dođeš prinijeti dar, tj. Misu, molitvu, prvo se idi pomiriti s kim si u zavadi, pa onda prinesi dar, Misu, molitvu. Da izvedemo do kraja zaključak: ako si u svađi s drugima, ne vrijedi Ti molitva. No i vjerski predstavnici su ljudi, pa često budu „bića zaborava“. Blagdani služe da se svi prisjetimo ovih temeljnih istina i da ih nastojimo što više ostvarivati u ova blagdanska vremena.
Mnogi smatraju da se vjerski dužnosnici ne bi trebali baviti politikom, dok neki ističu kako vjerski dužnosnici mogu doprinijeti pozitivnijem i relaksiranijem društveno-političkom okruženju. No, svjesni smo da, na koncu, postoje različite retorike i kod vjerskih predstavnika… Kakvog ste vi stava?
– Ako me tako direktno pitate, onda ću kazati da sam protiv da se vjerski službenici bave politikom, to sam osobno pokazao kad sam odbio biti ministar i kandidat za gradonačelnika Sarajeva. Pojedini vjerski službenici često pod utjecajem politike i medija postupaju i govore političkim jezikom, a to ne bi trebali. Politika i vlast su često bezobzirni u borbi za svoje osobne i stranačke interese, a vjernici bi se trebali boriti za moral, etiku, dobrotu ne samo pripadnika svoje zajednice, nego i svih ljudi.
I u Bosni i Hercegovini svjedočimo stalnim međunacionalnim tenzijama. Zaista, mrze li se narodi u BiH ili je to pogubna retorika političara koji manipuliraju nacionalizmom i kako na to odgovoriti?
– Ne smije se zatvarati oči, nažalost ima mržnje među narodima i pojedincima i to bi trebao biti alarm za sve dobronamjerne ljude. Lako je širiti mržnju, a teško ju je suzbijati i širiti prijateljstvo, da ne kažem veću riječ – ljubav. Mržnja je prije svega, po mom uvidu, osim rata, posljedica stranačke borbe za vlast, gdje neki ne biraju sredstva. Svugdje se stranke bore za vlast i svađaju, ali kod nas su uglavnom nacionalne stranke i onda se to prenosi na nacije i pojedince.
Htjeli ne htjeli, to preko medija ulazi u svijest i još više u podsvijest ljudi. Molim ljude, bez obzira na vjeru i naciju, da se odupru mržnji u sebi i oko sebe. Podsjećam na jednu beskrajno važnu i lijepu pjesmu: „Gdje je ljubav, ondje je i Bog!“, a slobodno se može produžiti logično: gdje je mržnja, ondje je vrag! Molim sve da razlikuju stranke i narode, kao i stranke i ljude.
Hrvati su u BiH najmalobrojniji narod, a još uvijek bh političari ne uspijevaju reformirati Izborni zakon i Ustav…Vi ste često komentirali moguća uređenja Bosne i Hercegovine. Prema vama, koje bi to moglo biti za BiH?
– Ne volim politička pitanja, imaju koji su za to zaduženi, no mnogi novinari i obični ljudi to vole. No, kad se radi o općim stvarima, onda se svatko treba time baviti, da bude bolje ne samo Hrvatima, nego svima u BiH. Dakle, Hrvati u Bosni i Hercegovini kao konstitutivni narod žive slično kao i drugi narodi. Što se tiče izbornog zakona, osobno smatram i više puta sam govorio da treba mijenjati izborni zakon ne samo u Federaciji, nego u čitavoj BiH. Ono što je problem u BiH, jest što se većina stvari gleda kroz politička prava i količinu stranačke vlasti.
Nema idealnih rješenja, ali bi, po mom mišljenju, u Bosni i Hercegovini bio najbolji švicarski model. To znači kantonizacija cijele Bosne i Hercegovine, što je bilo predviđeno i u Washingtonskom sporazumu (1994. godine), a što je bio u biti Vance-Owenov plan. Biskupska konferencija BiH je predložila kantonizaciju/regionalizaciju cijele Bosne i Hercegovine. I kreator Daytonskog sporazuma Richard Holbrook je govorio da je Dayton 1 zaustavio rat, što je beskrajno važno, ali da treba organizirati Dayton 2, da se zemlja bolje uredi.
Važno je da je BiH dobila status kandidata za članstvo u Europskoj uniji. Više puta sam govorio u BiH i u inozemstvu da bi EU trebala primiti BiH po skraćenom postupku, jer mislim, a volio bih da nisam u pravu, da će se teško domaći lideri dogovoriti i ispuniti 14 uvjeta koje je EU zadala BiH. Nije lako urediti Bosnu i Hercegovinu kao višenacionalnu zemlju. Stoga ovdje treba biti, po mom mišljenju, “kombinirana demokracija”, to znači da se osiguraju pojedinačna prava svih građana, ali da se osiguraju i nacionalna prava.
Ovdje će još dugo biti važno nacionalno pitanje i ne smije se od toga bježati. Jugoslavija je propala prvenstveno zbog neriješenog nacionalnog pitanja. Ako su komunisti izmislili konstitutivnost, to se ne bi pogotovo sada trebalo dovoditi u pitanje. S kantonizacijom država čuva individualna prava, a kantoni/županije čuvaju nacionalna prava, što je bitno za jednu višenacionalnu zemlju. Očito za to nema volje ni kod većine domaćih, a ni inozemnih političara. Ovakva BiH s dva entiteta će uvijek biti trusna i klimava, treba jasno kazati i da nema svijetlu budućnost. Vidjet ćete i s novom vlašću da neće biti puno bolje, jer su u pitanju loši temelji. Teško će pomoći status kandidata za EU.
A što se tiče rješenja i pomirenja, ono bi se relativno brzo realiziralo kad bi se našla tri lidera vizionara kao što su bili Schuman, Adenauer i De Gasperi, koji su se pomirili i gradili zajedničku Europu nakon Drugog svjetskog rata.
Iz Bosne i Hercegovine i dalje iseljavaju mladi i čitave obitelji, pa čak i zrele osobe kako bi osigurali mirovinu za pozne dane. Što im poručiti: Ostati ili otići?
– Najprije da kažem, definitivno ostati. Nema nigdje lakog života. Poznajem dobro život Nijemaca i naših ljudi u Njemačkoj – nijedna prosječna obitelj ne može živjeti od jedne plaće. Ovo nije populizam, ali ja ne bih ni za što zamijenio Bosnu i Hercegovinu, bez obzira na sve probleme. Imao sam poziva da idem na neke službe u inozemstvo od vatikanske diplomacije pa dalje, ali nisam htio. Ako nešto ne valja hajdemo pomalo popravljati, svatko od nas može nešto popraviti. Materijalno je bitno, ali nije jedino bitno.
Da dodamo nešto specifično katoličko i hrvatsko jer su Hrvati uglavnom katolici – ja mislim da Hrvati ovdje trebaju živjeti i mogu živjeti. Hrvati i katolici trebaju posvijestiti da je prvi spomen Vrhbosanske biskupije 1089., da su franjevci došli u Bosnu 1291., da je prva osnovna škola u samostanu u Tolisi (1823.), da je prva visokoškolska ustanova Katolički bogoslovni fakultet (1890.) da su ovdje brojne časne sestre. Vinkovke ove godine slave 150 godina dolaska u BiH, a prije Drugog svjetskog rata ih je radilo u bolnicama 160. To je povijest koja zadivljuje, ohrabruje ali i obvezuje.
Neki ne žele više čekati da se ukažu bolje ekonomske perspektive, neki spominju da su razlog političke krize, a možda i nedostatak domoljublja…mnogi su razlozi za iseljavanje. No, postoje li razlozi za ostanak u domovini?
– Za mene je uvijek postojao i postoji razlog za ostati u Bosni i Hercegovini. Tuđa bašta nam se često čini zelenijom, a jesmo li iscrpili sve mogućnosti ovdje u našoj? Ima puno dobroga u BiH i sada, samo se malo ističe. Naravno treba tražiti da se popravi status siromašnih, nezaposlenih, ali neki govore i pišu kao da su svi građani nezaposleni i siromašni, no to nije tako. BiH ima najmanji vanjski dug u regiji koji iznosi 5,5 milijardi eura, a manja Slovenija ima 40 milijardi. Ima više 280.000 kuća i stanova nego kućanstava, 14,5 milijardi KM privatne štednje, 1.150.000 registriranih vozila itd. Tko ima kuću i vozilo nije bogat, ali nije ni siromašan.
Jedna ilustracija što se tiče Hrvata, primjera radi, Hrvati Viteza imaju više zaposlenih nego svih 130.000 Hrvata u Austriji. A što se tiče loših i propalih firmi, korisno je kazati da je u velikoj Italiji u 2018. godini propalo 11.000 firmi. Ogroman je globalni problem da mnogi ljudi ne znaju voditi firme, a misle da znaju. No, ima i dosta pozitivnih primjera. Malo tko spominje koliko je novih radnih mjesta otvoreno. U Kreševu i Tešnju nema nezaposlenih. U Bijeljini i Kiseljaku je napravljeno više zgrada u posljednjih petnaestak godina nego u prijašnjih stotinu godina. Ovi i mnogi drugi pozitivni primjeri življenja pokazuju kako ovdje ima dosta dobroga. Ali, mnogi ljudi su sebi postavili previsoke zahtjeve i ciljeve. Ne može se sve preko noći postići. Materijalno je bitno, ali bez duhovnih temelja ne donosi dugotrajniju sreću. Pretjerani konzumerizam i velika propaganda stvara u ljudima nerealne želje. A neispunjene želje su izvor nesreće.
Potičete iz mnogočlane obitelji i iz vremena kada se vrlo teško živjelo. Možemo li uzeti paralelu iz tog vremena i današnjeg?
– Nije lako uspoređivati, cijeli svijet je pogotovo Zapad napredovao, hvala Bogu. Nisam za vraćanje untrag, niti za siromaštvo. Moram biti osoban pa kazati da ja, kao najmlađe dijete od nas sedmero, nisam imao nikakvih materijalnih poteškoća. Roditelji, braća i sestra su mi davali dosta novaca, ali sam uvijek sam bio umjeren i vodio računa o troškovima. I danas imam blok iz gimnazije u kojem su zapisani prihodi i rashodi. Nikad ne možete zaraditi koliko možete potrošiti. Danas mnoge, posebno mlade, opterećuje pretjerani konzumerizam, jer ljudska pohlepa nema kraja. Sjećam se da u mom Novom Travniku, koji je nakon Velenja imao najviši standard u bivšoj državi, nijedan seljak nije išao u mesnicu ili kupovati na pijacu salatu, voće itd. – jelo se samo ono što se imalo s vlastite njive i u vlastitoj štali. Pita i čorba su othranile ljude. Primjerice bijeli kruh je bio pojam i većina ga nikad nije jela, a meso se jelo samo za velike blagdane. Većina ljudi još 1970.-ih su hodali zakrpani. Samo je par ljudi išlo na studij. Prvo auto u Novom Travniku, ne računajući vlast i firme, bilo je 1968. godine i to polovni fićo. Mnoga sela nisu imala ni puta, kamoli asfalta, nisu imali struju, vodu, televizor itd. Danas, hvala Bogu, svi imaju struju, asfaltirane putove, većina ima i vodu u kući, jede se više vrsta kruha, voze se dobra auta, malo je obitelji koja nema auta, u nekim svi odrasli imaju auto. I onda se još čuje kako se nekad bolje živjelo…
Angažirani ste u Zakladi Ljudsko bratstvo. Zašto taj naziv i koje projekte Zaklada provodi trenutno?
– Više godina postoji ideja o izgradnji kapele u Margetićima/Novi Travnik uz magistralni put Sarajevo – Split. Uz kapelu (85 m²) će biti dvorana za razne potrebe, par klupa i česma da se može, tko želi, navratiti i žedan napojiti i dobrom Bogu pomoliti za sretan put i za druge potrebe. Pokazalo se da je najbolje da se osnuje Zaklada i nosi ime ‘Ljudsko bratstvo’ inspirirana idejama istoimenog dokumenta pape Franje i kairskog rektora sveučilišta Al Azhar Ahmeda Al-Tajiba koji su potpisali 4. veljače 2019. godine u Abu Dabiju. Osnovna ideja je kao što ime kaže da su svi ljudi braća i sestre.
Kapela i Centar će biti prilog podsjećanju da je BiH zemlja ekumenizma i dijaloga. Ova kapela i Centar su zahvala i sjećanje na sve one pokojnike koji su promicali i zahvala svima koji sada promiču i ostvaruju ideje ljudskog bratstva i sestrinstva. Ovaj Centar želi biti mali lijek, a svi su lijekovi uglavnom male tablete protiv svađa i mržnje. U našoj kući je gotovo svaki dan bilo gostiju katolika i muslimana, kao i pravoslavnih koji je u Novom Travniku relativno malo bilo. Ja i danas imam pravih prijatelja pravoslavnih i muslimana i ne mogu prihvatiti da se ljude dijeli isključivo po vjeri i naciji, jer svi smo mi braća i sestre.
Izgradnja napreduje, sad je zbog vremenskih neprilika obustavljena. Dosad su mnogi podržali, npr. Nexe iz Našica poklonio je crijep, Cemenatara iz Kaknja 50 tona cementa, firma N&S iz Novog Travnika građu, reis Kavazović je dao značajan prilog (morao bih ga pitati smijem li objaviti sumu), pržionica kave Imperijal iz Novog Travnika (10.000 KM) i mnogi pojedinci. Dosad je 25 medija objavilo ovu vijest, kao da se gradi katedrala i papinska palača. To pokazuje da puno ljudi želi nešto pozitivno. Pozivamo svu braću i sestre da podrže izgradnju i djelovanje ove kapele i Centra.
Vaša izjavu ‘Svugdje je život proza, samo je u BiH poezija’ mnogi mediji i danas prenose. Što ste mislili pod tim?
– Mislim da sam dao dosta elemenata za odgovor na to pitanje. Znam da se u mnogim zapadnim zemljama bolje živi, ali u BiH se ljepše živi, bez obzira na sve probleme. A nema nigdje života bez problema, nema raja na zemlji. Ja mislim da Hrvati ovdje trebaju živjeti i mogu živjeti i da su živjeli u puno teža vremena.
Što bite poručili vjernicima, ali i svim ljudima za Božić?
– Već smo dali nekih ideja za to. Svaki čovjek je pozvan da malo doprinese, a kršćani mole svaki dan da „dođe Kraljevstvo Božje na zemlju“. Onima koji Boga ljube sve se okreće na dobro. Optimisti uvijek nađu i u moru mraka vide i dosta svjetla.
Božić je blagdan svjetla, pale se svijeće i ukrašavaju se kuće i javni prostori. Želim da kršćani, a i svi ljudi traže i nađu bar malo svjetla u svom životu, u obitelji i društvu. U tom smislu želim čest-it (to znači dio) Božić i svim, bez obzira na vjeru i naciju, sve najbolje u Novom ljetu. Širimo bratstvo i sestrinstvo među svim ljudima pa će i nama biti bolje.
DONIRAJTE za izgradnju kapele sv. Ivana Pavla II. u Margetićima
Napreduje izgradnja kapele u Margetićima/Novi Travnik sv. Ivana Pavla II. Velikog koji je puno učinio za Crkvu u BiH i Hrvatskoj, HKD Napredak i za sve ljude ovih prostora. Kapelu i Centar gradi Zaklada Ljudsko bratstvo i gradnju su već riječju i djelom podržali neki plemeniti ljudi a obećali su podržati i mnogi drugi koji su čekali da se počne s realizacijom projekta. Kapela i Centar će biti prilog podsjećanju da je BiH zemlja ekumenizma i dijaloga. Ova kapela i Centar su zahvala i sjećanje na sve one pokojnike koji su promicali i zahvala svima koji sada promiču i ostvaruju ideje ljudskog bratstva i sestrinstva.
Upravni odbor moli sve plemenite ljude da se pridruže darivanju za ovaj projekt – Božić i Nova godina su vrijeme darivanja.
Transakcijski račun kod Intesa Sanpaolo banke: 1540012015541145 – IBAN: BA391540012015541145
