Sinoć je u zagrebačkoj galeriji Kranjčar svečano otvorena izložba umjetnice Marije Matić “Sama” koju možete razgledati do 05.veljače.
O izložbi i umjetnici, kustos Vanja Babić je istaknuo:
“Dosadašnji slikarski i crtački opus mlade zagrebačke umjetnice Marije Matić karakterizira dosljednost s jedne te raznolikost ili raznovrsnost s druge strane. Dosljednost se, dakako, iskazuje u odabiru motiva (portreti ili autoportreti) i podloge (papir), a raznolikost i raznovrsnost u formatima (variraju u rasponu od velikih pa do minijaturnih) kao i u – ovo je osobito važno – autoričinoj sposobnosti uvjerljiva dočaravanja začudno široka spektra emocija, raspoloženja ili psihičkih stanja posredstvom naslikanih ljudskih lica.
U osnovi Marijine slikarske poetike nalazi se, dakle, ekspresionizam. Riječ je o ekspresionizmu u kojem linije i plohe uglavnom ravnopravno koegzistiraju, uzajamno se aktivno prožimajući te na taj način tvoreći kompatibilna vizualna suzvučja dramatične izražajnosti.
U svojim ranijim izlagačkim istupima u Galeriji SC i Galeriji Academia Moderna Marija je slikala djecu, a kao polazišni predlošci služile su joj fotografije iz obiteljskih foto-albuma (za autoportrete i osobe koje osobno poznaje) te prizori s internetskih stranica (za prikaze afričke siročadi).
U oba slučaja psihološka uvjerljivost izričaja bila je neupitna, baš kao i dočaravanje specifična načina na koji djeca iskazuju svoja mentalna stanja i raspoloženja. Promatrači Marijinih radova na taj su način bivali sučeljeni sa strahom, ljutnjom, znatiželjom, čuđenjem, zabrinutošću, privrženošću, očajem i još pokojim stanjem iskazanim na tipično dječje nevin i neposredan način.
Svojom najnovijom izložbom u Galeriji Kranjčar Marija ostaje dosljedna u prikazivanju ljudskoga lica, ali moguće je zamijetiti i neke znakovite pomake. Motiv je, naime, reduciran isključivo na autoportret, a osnovne kompozicijske odrednice i silnice više su usredotočene na isticanje detalja.
Drugim riječima, za razliku od ranijih radova na kojima je umjetnica prikazivala cijelu figuru ili barem njezin torzo, sada se cjelokupan prizor svodi tek na lice, u nekim primjerima čak i samo na jedan njegov dio. Izložba je znakovito nazvana Sama, što nedvosmisleno asocira autoričinu okrenutost samoj sebi, svojevrsnu introspekciju. Logična je to umjetničina reakcija na njezin nedavan odlazak s Akademije likovnih umjetnosti.
Dinamične slikarske geste, integriranje pozadine u osnovne motive te odvažna upotreba kolorita rezultiraju mnoštvom srodnih, ali ipak posve zasebno tretiranih autoportreta izrazito moćne izražajnosti, čak i svojevrsne – malim formatima usprkos – monumentalnosti. Autoportreti su najčešće prikazani en face, ali ima i poluprofila i profila. Katkada će se unutar krajnje zgusnutih kadrova pojaviti i ruka odnosno dlan, čime je osnažen dojam prostornosti, ali također i ekspresije odnosno dramatike.
Ipak, osnovni nositelji psihologizacije na svakoj slici nedvojbeno su oči, čije varijacije ostvarene pomoću različitih položaja zjenica i oblika kapaka iskazuju nesagledivo mnoštvo mentalnih stanja. Oči su, zapravo, kompozicijsko središte svake slike; oko njih mlada autorica vješto gradi obrisne i unutrašnje linijske silnice, ostvarujući sugestivne prizore s kojima se lako poistovjećujemo.
U ciklusu Sama Marija više ne prikazuje djecu. Prikazuje vlastito lice u vrijeme završetka svoga školovanja. Otpočeo je, dakle, proces sazrijevanja, posve kompatibilan s osnovnom tematikom ove izložbe.”
