“1991.” U GLIPTOTECI HAZU: Zoran Filipović izlaže 100 fotografija snimljenih u prvoj godini Domovinskog rata

U Gliptoteci Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u srijedu, 30. studenog 2016. u 19 sati otvorit će se izložba fotografija Zorana Filipovića pod nazivom “1991.”

Izložbom će biti obuhvaćene fotografije koje su nastale tijekom Domovinskog rata, a čiji je autor bio aktivni sudionik te će se na taj način obilježiti 25 godina od njegova početka, kao i herojsko vrijeme oslobađanja naše domovine.

Kako je objavljeno iz HAZU, bit će izloženo 100 fotografija, a autorica predgovora je dr. sc. Željka Čorak, članica suradnica HAZU.

Taj vrijedni i zanimljivi tekst prenosimo u cijelosti:

Sjećanje je kvarljivo, a zaborav gladan. Iz individualnog pamćenja mali se dio uspije probiti u kolektivnu memoriju. Tu je gubitak već golem. A upravo je sjećanje pojedinca, taj Veronikin rubac, ono jedino o što se izravno otrla povijest. I to jedino često se povlači pred obojenim filtrima ideologije, politike, industrije zaborava, raznih dobrih želja i namjera, onih loših također. Pojedinačno je sjećanje, međutim, supstanca koju valja uzimati kao lijek. Ma kako gorak bio, i ma kakva mu neprilagođenost bila cijena.

Otprilike pola stoljeća ljeta provodim na otoku Šipanu. Govoreći o dubrovačkim ratnim danima, moj mi je susjed Tonči, koji se povukao iz svake javne sfere, ovoga ljeta rekao:  “Ako hoćete uistinu nešto znati o tom vremenu, postoji jedan koji je govorio čistu istinu i kojemu možete do kraja vjerovati. Pročitajte knjigu Zorana Filipovića Dnevnik smrti“. I gotovo stideći se dodao: “I mene je u njoj spomenuo…” Da mi olakša posao, otišao je u Dubrovnik, posudio  knjigu i donio mi je. Zašto to spominjem? Moj je susjed bio jedan od ključnih ljudi preko kojih se, noćno i otočno, naoružavao Dubrovnik. Tih četvrt stoljeća on nije zaboravio Zorana Filipovića, s kojim se onda susreo. Zoran Filipović posvetio mu je nekoliko krasnih redaka u svojoj knjizi. Kad sam, potresena i zadivljena knjigom, i njezinom visokom književnom vrijednosti, uspjela upoznati autora, spomenula sam mu svog susjeda. Nakon četvrt stoljeća i Zoran Filipović sjetio se njega…

“Postoji jedan koji je govorio čistu istinu”: takav je trag o sebi ostavio Zoran Filipović. Bio je legenda ratne fotografije, pod pseudonimom Zoro objavljivali su njegove slike najvažniji svjetski mediji. Bio je onaj koji je otišao snimati jer se nije moglo, jer je bilo preopasno, jer je bilo opasno po život, po taj samo jedan… Otišao je kao za okladu sa sobom. I gotovo ju je izgubio tamo gdje bi se to najmanje očekivalo… Prošao je cijelu Hrvatsku i zaista vidio lice mjesta, a naročito lice zemlje. Zahvaljujući njemu vidjeli su to lice oni koji inače ne bi vidjeli, a mogu ga i danas vidjeti oni koji su se  tada gledali s kamerom, oni kojima je vid ostao oštar, oni kojima se prizori brišu ili su brisani, napokon oni koji su odustali od očiju…

Fotografija Zorana Filipovića odrekla se boje (i svega sjaja njezina) i ostala  gotovo na moralnom, nepotkupljivom odnosu crnog i bijelog; crno-bijeli dijalozi sivilom šalju međutim intenzivne kolorističke poruke. Na ulici u Petrinji leži mrtva osoba. Vidi joj se jedna ruka, druge na slici nema, kao da je u pitanju lak lom dućanske lutke. Mrlje na ulici mogle bi biti mrlje urbane svagdašnjice, od  motornog ulja ili nečega sličnog. Nema boje da kaže kako je to krv. A ipak je sivilo karminski rumeno, i navođenom spoznajom pretvara se u odsutnu boju. Ulične mrlje na ovoj fotografiji ono su što Roland Barthes naziva punctum. Taj punctum u Zorana Filipovića premješta se iz središta prizora na blage rubove prostora, iz drame događanja na popratne pojedinosti scene. Nema nasilnog uvjeravanja, ali zato što tišeg, to strahotnijeg iznenađivanja. U maglenoj pustoši voćinske zemlje odmaknuti ljudi, posijane krhotine: sfumato rasapa. Ljudi stoje kao u vječnosti. Na tlo kao da je pao pogođen Mliječni put. Sve je tiho i daleko, ne zna se da li je vrijeme zastalo prije ili poslije. I oko koje je stalno odvođeno iz prvog plana odjednom u njemu nalazi neobičnu stvar. Nešto s krijestom, poput mrtvog pijetla. Ali vrijeme nema tko probuditi. Nije pijetao nego bomba. U idućem kadru čovjek, u drugom planu, leđima okrenut sjedi u Brestu pred željeznim mostom. U prostoru koji nije prvi plan nego predplan na zemlji leže plinske boce. Indukcija kaže da je to oružje onih koji se nemaju čime braniti. Ali da: u Brestu je ostao pas. Stoji pred kućom koja je sigurno prazna. Status punctuma pas dijeli s detaljem na druge slike, na kojoj iza gitri izbjegličkih kola odlazi kuća u vidu mekog jastuka…U Voćinu, čovjek se u dvorištu okrenuo od tragedije koju ne vidimo i, vjerojatno plačući, naslonio se na policu s teglama cvijeća, na bivšu sreću… Nedaleko, kao odgonetka, druga crno-bijela slika prijekim putem izjednačuje ubijenoga, živoga koji ga pokapa i zemlju koja je spremna gutati. Njezine su grude zemljopis i povijest…

Kako lijepo gore Vinkovci! A kako svjetlo požara izvlači posvemašnju tamu!

Bog i istina su u detalju: zgrčena srca to se čita s Filipovićevih fotografija. Bila je Stara godina u Vukovaru 1991. godine. Na zasniježenoj cesti otisci su bezbrojnih stopa – a osoba nema. Mala palačica ima prividno sačuvano kićeno pročelje. Kroz prozor se vidi da unutrašnjosti nema. Dekapitiran fenjer visi naglavce. Zgurena žalosna žena, gledajući u sebe, dodaje trag tragovima. ..

Kao magistrale autor je na unutrašnju stranu njemačkog izdanja svog Dnevnika smrti postavio sliku spaljene vinkovačke biblioteke. Ionako su ovim fotografijama dorasle jedino autorove riječi, pa ih o ovom prizoru navodim:

“Preko puta Obrtničkog doma bila je biblioteka. Sada je to groblje spaljenih knjiga. Metalne police-rafovi, gotovo istaljene od žege. Na njima je ostao uredno složen pepeo koji je zadržao formu knjiga od kojih je nastao. Knjige od pepela. Kada ih dotaknete, saspu se u bezobličnu masu. Kao u nekoj bajci o začaranim mjestima, gdje je svoje čini prosula zla vještica. Zamišljam u sebi drugačiji završetak ove crne priče, da se knjige iz praha, na dodir, ponovno pretvaraju u prave. Dok hodam između polica, noge mi duboko tonu u pepeo. Znam, osjećam da je u tome pepelu zapisan tajni odgovor. Osjećam   neko strahopoštovanje dok mi noga mekano tone u plemenitu sivu masu, dok svojim uzdržanim kretnjama proizvodim najfinije oblačiće koji se podignu u zrak i nestaju oslobođeni u prostoru. Prisjećam se epizoda iz povijesti. Slično je stradala glasovita Aleksandrijska biblioteka u susretu s barbarima. Slično su i javno spaljivane knjige u Berlinu, znamo za kojega doba. Povijest se uvijek ponavlja. Jesmo li što naučili?”

Spaljena vinkovačka biblioteka ukazuje na jedan od središnjih motiva ovih slika i ove knjige: odnos čovjeka i pepela. “… i u prah ćeš se pretvoriti”;  “ne pamti ga više ni mjesto njegovo”. Da li to mora značiti da i čovjek ne pamti mjesto svoje, makar već bio zadnja čestica prašine u nekoj konačnoj svjetlosti? Nisu li te čestice koje se uvijek uzdižu oko nas, i onda kad ih pokušamo ukloniti, tiha memorija, ovojnica svijeta? Činimo li veću čast patnji pamćenjem ili zaboravom? Suviše se potpomaže zaborav, on se suviše priziva i povlašćuje a da se pritom ne bi osjećao neki nemir opomene. Istina uvijek bira težu stranu.

Tu težu stranu izabrao je njezin svjedok, Zoran Filipović.