Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti objavila je krajem listopada knjigu Ante Tresića Pavičića Poviest Hrvata pod narodnim vladarima (619.-1102.). Hrvatsko rano srednjovjekovlje iz gledišta hrvatskog književnika i intelektualca prve polovine 20. stoljeća.
Ovo obimno izdanje od 842 stranice transkribirano iz rukopisne ostavštine autora koju je njegova snaha Vesna Tresić Pavičić darovala Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti 2017. Rukopis su za tisak uredili akademik Pavao Rudan, koji je i autor uvoda, te upravitelj Arhiva HAZU dr. sc. Marinko Vuković.
Vodič kroz knjigu napisao je prof. dr. sc. Neven Budak. Tekst o povijesti Hrvata pod narodnim vladarima prepisali su, kolacionirali i priredili dr. sc. Marinko Vuković i Ivana Burnać koji su i autori rječnika manje poznatih riječi, dok je grčki tekst prepisala dr. sc. Petra Matović.
Recenzenti izdanja su akademik Nikša Stančić i dr. sc. Zrinka Nikolić Jakus, izv. prof. Knjiga je priređena u suradnji dvije Akademijine jedinice: Arhiva HAZU i Antropološkoga centra HAZU te tiskana uz potporu Ministarstva znanosti i obrazovanja.
U opsežnom rukopisu nastalom u razdoblju od 1939. do 1947. koji sadrži preko 1600 kartica teksta Tresić Pavičić prikazao je najraniju hrvatsku povijest, od pojave Hrvata na južnoslavenskom prostoru do gubitka hrvatske državne samostalnosti.
“Premda je rukopis potekao iz pera književnika i diplomata te je pisan historiografsko-publicističkim stilom, njegovo otkriće i objava bit će zanimljivo štivo i za ozbiljnu znanstvenu historiografiju”, napisao je u svom uvodnom tekstu Marinko Vuković, dok je akademik Pavao Rudan u svom uvodniku uz ostalo napisao: “Tijekom budućeg vremena, ako nam to bude omogućeno, a nakon analize cjelokupnog objavljenog teksta ove knjige, objavljene u izvornom obliku, možda će zainteresirani čitatelji iz mnogih područja društvenih znanosti sagledati prikazani mozaik povijesti našeg naroda i doći do zanimljivih, novih spoznaja i odgovora na brojna pitanja koja s pravom možemo postaviti. Siguran sam kako će nas sve ugodno iznenaditi.”
U svom opširnom prikazu knjige Neven Budak dao je osvrt i na koncepciju hrvatske povijesti kakvu je zastupao Ante Tresić Pavičić: “Iz niza usputnih Tresić-Pavičićevih opaski kojima je popratio svoj osnovni tekst može se iščitati još ponešto o njegovu svjetonazoru. Ponajprije je to njegova duboka vjera koja se očituje, između ostalog, u stalnom prizivanju teodiceje, Božje pravde, koja će na kraju ispraviti sve nepravde nanesene hrvatskom narodu u njegovoj dugotrajnoj povijesti. Njegovo teleološko gledanje na povijest, transcendentno, govori o tome da će na kraju svijet postati pravedna konfederacija ravnopravnih naroda… Tresić Pavičić je i protivnik svakog rata, a pogotovo osvajačkog. Cijela njegova koncepcija hrvatske povijesti počiva na pretpostavci da su Hrvati doista papi položili zavjet da neće nikada nikoga napadati nego da će se samo braniti. Premda često primjećuje da je poštivanje tog zavjeta Hrvatima nanosilo trenutačnu ili čak dugoročnu štetu, on ipak neagresivnost ističe kao njihovu najveću vrlinu tvrdeći da nikada nisu napali nekog od svojih susjeda osim u samoobrani… Svi mi koji se bavimo hrvatskim ranim srednjovjekovljem proizvod smo historiografije koja se formirala davno prije no što smo započeli svoja istraživanja. Zbog toga i nesvjesno prihvaćamo neke zaključke povjesničara 19. i ranog 20. stoljeća kao manje-više čvrst temelj na kojem trebamo graditi svoje vlastite teze. Ante Tresić Pavičić pokazuje nam da se o mnogo toga može misliti drugačije. Najčešće možda čak i nije u pravu, ali je svejedno poticajno čitati u čemu je oponirao autoritetima kao što su Rački, Šišić, Klaić… Možda nam ovaj zaboravljeni rukopis dade poticaj da ponovo razmislimo o detaljima metanaracije kojom prikazujemo našu povijest.”
Rukopisna ostavština Ante Tresića Pavičića pod nazivom Donacija gospođe Vesna Tresić Pavičić: Rukopisna književna djela i arhivsko gradivo pohranjena je u Arhivu HAZU. Ostavština se sastoji od rukopisa književnih djela ovog hrvatskog književnika: pjesama, romana, pripovijedaka, putopisa, kao i rukopis epa Gvozdansko, najopsežnijeg epa hrvatske književnosti sastavljenog od 21.406 rimovanih deseteraca u 32 pjevanja posvećenog junačkoj obrani Gvozdanskog od osmanlijske opsade 1577. U ostavštini su i rukopisi osobnih razmišljanja o političkim zbivanjima vezanima za hrvatska i svjetska zbivanja.
Ante Tresić Pavičić rodio se 10. srpnja 1867. u Vrbanju na Hvaru, a umro je 27. listopada 1949. u Splitu. Pisao je pjesme (Glasovi s mora jadranskoga, 1891.; Nove pjesme, 1894.; Djuli i sumbuli, 1900.; Sa kninske tvrđave, 1902.; Valovi misli i čuvstava, 1903.; Sutonski soneti, 1904., i dr.), drame s motivima iz nacionalne i klasične povijesti (Ljutovid Posavski, 1894.; Simeon Veliki, 1897.; Katarina Zrinska, 1899.; Finis Reipublicae, 1902.; Ciceronovo progonstvo, 1909.; Život kralja Hiruda, 1910.; Katon Utički, 1911., i dr.), romane i pripovijesti (Sudbina izdajice, 1892.; Izgubljeni ljudi, 1893.; Pobjeda krieposti, 1898.; Moć ljepote, 1902.) te putopise (Po Lici i Krbavi, 1895.; Po Bosni i Hercegovini, 1896.; Po moru, 1897.; Poleti okolo Biokova, 1902.; Po Ravnim kotarima, 1906.; Preko Atlantika do Pacifika, 1907.).
Ep Gvozdansko tiskan je posmrtno, 2000., a Tresić Pavičić pisao ga je od 1937. do 1940. obuhvativši njime cijelu hrvatsku povijest do 16. stoljeća. Pjesnički vrhunac dosegnuo je sjetnim impresionističkim ugođajima kojima nadmašuje prigodničarsku, politički i filozofski intoniranu, uglavnom utilitarnu poeziju, a danas je najcjenjeniji kao putopisac.
Zapažanja s putovanja od Hrvatske do sjevernoameričkoga kontinenta temelji na tradiciji starijega hrvatskog pjesništva (Petar Zoranić i Petar Hektorović), ali i svjetskih klasika (Horacije, Vergilije, Dante). Djelujući uglavnom u razdoblju moderne, najvrednija ostvarenja postignuo je u zatvorenim i vezanim lirskim formama, prethodeći Vladimiru Nazoru, Antunu Gustavu Matošu i Vladimiru Vidriću.
Kao pravaš 1906. je izabran za zastupnika u Carevinskom vijeću u Beču, a u razdoblju od 1919. do 1927. bio je veleposlanik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca u Madridu i Washingtonu.
