Na izmaku godine u kojoj nas je pratio virus, a mnogi osjećali posljedice razornih potresa, postoji skupina sportaša, djece, koja nas mogu naučiti kako se snagom duha možemo othrvati svakim preprekama i krenuti naprijed. To su naša djeca parasportaši, hrabre duše koje sami i uz pomoć obitelji i prijatelja postižu vrhunske sportske rezultate u svojim kategorijama. S njihovim optimizmom krećemo u novu, nadamo se ljepšu i bolju 2022. godinu
Piše: Igor Zovko
Život je borba, kažu mnogi, i na tom životnom putovanju čovjek nekad posrne pod teretom briga i muka. Svakom je njegovo breme najteže. Još kad nas pogode prirodne nepogode poput potresa, onog Zagrebačkog i onog banovinskog, pa i virusi, sve postaje teže. No, postoje ljudi koji nas svojim sudbinama i duhom podižu, i njihovi primjeri budu nam smjerokaz i nukaju nas da krenemo naprijed.
Kad me zaboli koljeno koje sam ozlijedio u Oluji, negdje prema Petrinji, mislim da je meni najteže.
No rekreativnim bicikliranjem pomicao sam svoje tjelesne granice. Bilo je teško, no ubrzo sam shvatio da ima ljudi koji s puno težim tjelesnim stanjima postižu daleko bolje sportske rezultate od mene.
Jedna od tih predivnih duša je i Nina Malinović, djevojka od 21 godine koja će uvijek ostati dijete. Reprezentativka je taekwondou. Nina je sportašica treće kategorije. Ona ima tjelesna i inteletualna oštećenja. No to je nije spriječilo da Hrvatskoj donese dvadesetak medalja s raznih natjecanja.
– Nina se rodila 8. listopada 1999. godine. I tada kreće naša borba. Nina je imala skoliozu i 13 implantata u kičmi – govori mi Ninina mama Barbara, hrabra žena koju razne borbe nisu zaobišle.
Naime, ona i njezin suprug Goran su iz Grada junaka – Vukovara. Suprug je umirovljeni pukovnik Hrvatske vojske. Jedva je preživio ranjavanje na Trpinjskoj cesti braneći Vukovar s Blagom Zadrom i ostalim herojima grada.
– Suprug je uvijek imao sportski, borilački duh. Njegov je oporavak trajao dugo, bio je težak, ali uspio je. To je prenio i na Ninu – pripovijeda mi Ninina mama Barbara.
Nina je rođena s malom porođajnom težinom i vježbati je počela od prvih mjeseci života. Ima tjelesne i intelektualne teškoće. Ima 13 nepomičnih (fiksiranih) kralježaka učvršćenih titanijevim implantatom. Boravak u bolnici 2012. Trajao je 43 dana (6 tjedana)- ortopedija Šalata – prisjeća se majka barbara.
– Ja sam zapravo sama htjela to. Vidjela sam plakat u školi – nadopunjuje Nina, koja je vesela djevojka, smiješak ne skida s lica. Inače, Nina je završila redovitu osnovnu školu i srednju smjer pomoćni administrator.
– Istina, a onda smo krenuli u taekwondo – prisjeća se mama Barbara.
– Znate li tko mi je bio prvi trener? Striček Vlado – kaže mi Nina.
A striček Vlado Požežanac bio je čovjek koji je sa svojom Martinom Peranović napravio čuda za djecu s tjelesnim i mentalnim oštećenjima, i od njih činio još sretniju i djecu koja su unatoč problemima uspjeli i uspijevaju u borilačkim sportovima. Martina Peranović nastavila je utirati put i nakon odlaska svojeg Vlade.
Strpljivim radom punim ljubavi, Nina je uz pomoć roditelja, praktički nepokretna djevojčica, malo po malo postala hrvatski sportski dragulj zagrebačkog Taekwondo kluba osoba s invaliditetom URIHO.
– Od bijelog do crnog pojasa trebalo je između pet i šest godina. Uspjela je – kaže mama Barbara.
Uz koronu, Zagreb i Banovinu pogodili su potresi. Dodatni šokovi za sve, a kamoli za krhku djecu poput Nine. Zbog straha od ponovnih udara potresa, mama je s Ninom otišla u Vukovar. Kada se situacija smirila, vratili su se.
Nina je sada djevojka koja je četiri godine hrvatska prvakinja u formama, borbama sa zamišljenim suparnikom. Najveći sportski uspjeh je sudjelovanje i na Europskom prvenstvu u Italiji, u Bariju 2019. osvojila brončanu medalju, koju mi je s veseljem pokazala da fotografiram. Zadnji uspjeh – na prošlom državnom prvenstvu izabrana je za najbolju izvođačicu forme.
Ova osjećajna, uvijek nasmiješena djevojka voli fotografirati. Zato je na dar dobila i pravi DSLR fotoaparat. Voli izrađivati nakit zahtjevnom tehnikom pletenja konca – makrame tehnikom.
Nina nastavlja dalje, iako nemaju baš pomoć ni grada ni države. Najvažnije je da je ona sretna i da trenira ono što voli. Tada rezultati ne mogu izostati. A njezini su rezultati zbilja za divljenje. Nina se ne predaje!
Tekst je objavljen u sklopu projekta poticanja novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije
