Božić je bio dobar povod da, u organizaciji Udruge G.E.T. za vinski turizam i eno gastro kulturu stola, posjetimo zanimljivije vinare na Plešivici za koje smo znali da imaju jako dobre pjenušce, ali i domorodne sorte poput šipelja bijelog, plaveca žutog, zelenca slatkog, veltlinca crvenog te vrsne svjetske kultivare pinot bijeli, chardonnay bijeli, sauvignon bijeli, rizling rajnski bijeli…
Vinar Damir Režek kaže da se već nekoliko godina smanjuje potrošnja porugizca, ne samo u Zagrebu već i šire, ali da sad kad je obnovljen rad udruge Porugizac Plešivica, čiji logo na staroj drvenoj ploči krasi Režekov vinski podrum, može očekivati bolje dane za vino koje je cijelo desetljeće bilo prestižna i prepoznatljiva zagrebačka delicija.
Dodaje: “Portugizac i naša obiteljska priča kroz tri generacije vinara, jer se od njegove prodaje gradila kuća na Plešivici”. Naime, Damirov djed je bio najveći proizvođač grožđa u Zagrebačkoj regiji, a Damirov otac Drago Režek je 1992.godine krenuo s punjenjenjem 5000 litara portugizca u boce.
I festival Portugizca je bio pun pogodok u Zagrebu, da bi onda prije neku godinu pomalo zamro. No, to mlado vino, koje možda i ne bi trebalo predstavljati vinski bogatu Plešivicu, jer se radi o jeftinom brendu, pokazao se jako dobrim i kad odleži koju godinu u bačvama.
Režekovi portugizca i danas imaju 6000 litara, sa gotovo četiri hektara vinograda, što je najviše od crnih sorata, zapravo je jako velika količina za ovu vinogradarsko-vinarsku regiju, koja je po novom Zakonu o vinu svrstana u Središnju bregovitu Hrvatsku, čime nisu zadovoljni vinari iz Moslavine, jer bi to moglo izazvati zbrku na trenu, kad se radi o označavanju vina.
Po novom Zakonu o vinu, vina će biti bez markica, jer se uvodi sustav kontrole na tržištu, kao i nadzornici, što je povoljnije za manje proizvođače vina, jer se nastoji pratiti put grožđa od rezidbe do podruma, kaže vinar Robert Braje.
S druge strane, kaže Braje, obnova rada udruge Portugizac Plešivica je na istom tragu zbog koje je udruga svojedobno i prestala s radom, a to je da je vode sami vinari, a ne profesionalac koji bi se financirao iz godišnje članarine od tisuću kuna po vinaru. Na Plešivici je 30-ak ozbiljnih proizvođača portugizca, te bi njegova prodaja na litre trebala biti stvar prošlosti jer se prodaja u buteljama, kao u Austriji, pokazala isplativijom.
Braje godišnje proizvede 15.000 do 18.000 litara vina, kojeg 35 do 40 posto prodaju na kućnom pragu svog izletišta Vinogradarska kuća u Vlaškovecu, a samo 20 posto u trgovačkim kućama jer su se odmaknuli od velikih distributera.
Uz 2500 trsova vetlinca, što je najviše u Hrvatskoj, te otkup još 600 njegovih trsova, vina kod kojeg je problem samo naziv, Robertova supruga Sanda se okrenula inventivnom kulinarstvu, čiji su specijalitet patke iz domaćeg uzgoja, ali nije lako ni jeftino proizvesti domaće.
Iz drvene Vinogradarske kuće puca pogled na okolnih 2,5 hektara vinograda.
Ivanka i Zdenko Šember imaju pod istim krovom čak tri generacije koje se bave vinogradarstvom i vinarstvom, a ključ uspjeha je u podjeli posla kojeg uvijek ima. Naime, dok Zdenko i Nikola drže podrum, novi i stari, Ivanka i Lucija brinu se za promociju vina, koja je urodila plodom jer je Lucija prije dvije godine bila i Vinska kraljica Zagrebačke županije.
Na vinariji je i natpis ‘Vinske ceste Zagrebačke županije’, koje imaju čak tri, ali za veći organizirani dolazak gostiju na Plešivicu, trebalo bi bolje srediti lokalne prometnice koje su preuske i nepregledne za vozače iz gradova.
Obitelj Šember ima 3000 trsova portugizca, a tu je i nova vinarija. Ivanka Šember kaže da će ove godine imati 40.000 litara vina, a novost su dva pjenušca od stare plešivičke sorte.
Ipak, doznali smo da samozatajni Zdenko, koji radi godišnje barem 500 butelja vina samo za pokuse, ima svog favorita među vinima, a to je rajnski rizling.
Šember degažiranje pjenušca radi ručno što je rijetkost među većim vinarima u Hrvatskoj, a taj je zahtjevni posao toliko ustavršio da gubi manje pjenušca nego da taj postupka obavlja strojno.
Vinar Franjo Kolarić nagrađivan je više puta za razvoj vinskog turizam bilo Bijelim grozdom ili Suncokretom ruralnog turizma. U vinski turizam Kolarić je krenuo još 2001. godine, kad je u sklopu obiteljske vinarije s šest hektara vinograda, koje je ponovno posadio 2005. godine, izgadio 16 soba s četiri zvjezdice u koje je investirao tri milijuna kuna.
Sad se uzda u vinsku omotnicu za novi iskorak u vinskom podrumu, uz već započetu izgradnju skladišta za njihovo odležavanje, kad se radi o liniji za degažiranje pjenušaca, koja košta 1,5 milijuna kuna, a 50 posto je pokrivaju EU fondovi.
U ruralnom turizmu, kao i u vinariji je toliko posla da Franjo dvije godine nije bio na moru. Naime, od svibnja od listopada popunjenost je 90 posto, a Franjo bi se u budućnosti htio posvetiti samo vinu, jer u 21 godini koliko radi pjenušce, bilo je i promašaja, ali ne treba žuriti jer sve mora ići svojim redom, da bi vino moglo odležati dvije do tri godine. Portugizac je dobar i da opari novu bačvu, a ako se pokaže dobar onda i ostane u njoj dvije godine, pojašnjava Franjo.
Kolarić ima i veliki ugostiteljski objekt od 170 mjesta, ali i strast da se oproba u izradi pjenušca od starih plešivičkih sorata (šipelj, kraljevina, plavec žuti i štajerska belina), kojeg je lani bilo 10.000, a sad 20.000 boca, a uzda se i u sivi pinot kojeg je lani otišlo 10.000 boca, da bi sad proizvodnju povećao na 25.000 butelja.
Probali smo i vino od 500 kilograma višnje maraske i 30 posto pinot crnoga jer je sama višnja ipak prekisela za dobro vino. No, i ono je našlo mjesto na tržištu koktela, kao i vino iz amfora, koje na Plešivicu dolaze iz Gruzije.
I tu je stvar u čekanju da priroda učini svoj jer kad se vino jednom stavi u amforu i zazida pod zemlju, onda se samo slonovom mašću, koja nema mirisa, može zatvoriti amfora. (M. Petković)
