NA DANAŠNJI DAN: 25. rujna 1991., nakon snažnog lobiranja B. Lončara, Hrvatskoj uveden embargo na uvoz oružja

U jeku žestoke agresije na Hrvatsku međunarodna zajednica je, umjesto da jačim pritiskom na Srbiju prekinuti rat, na današnji dan, 25. rujna 1991. godine, uvela embargo na uvoz oružja.

Vijeće sigurnosti nametnulo je Rezolucijom 313 Jugoslaviji “opći i potpuni embargo na sve isporuke oružja i vojne opreme”. Cilj te odluke navodno je bila “uspostava mira i stabilnosti”.

No time je Vijeće sigurnosti zapravo izjednačilo agresora i žrtvu i Hrvatsku osudilo na daljnju neravnopravnu borbu protiv JNA i velikosrpskog bloka koji su raspolagali najmodernijim oružjem i zalihama za višegodišnje ratovanje, podsjeća HRT.

Poruka s East Rivera da se odmah prekinu oružani sukobi i JNA povuče u vojarne mogla se smatrati tek pukim, neučinkovitim verbalizmom.

Rezolucijom 313 praktički su otvorena vrata JNA i Srbiji da osvoji i pokori Hrvatsku. Osobito sramotnu ulogu pri tome odigrala je Velika Britanija i jugoslavenski diplomat Hrvat Budimir Lončar, kasniji ključni savjetnik dvojice hrvatskih predsjednika – Stjepana Mesića i Ive Josipovića. Lončar je ne samo podržao tu rezoluciju, nego je u UN-u tražio da se uvede embargo na uvoz oružja za Hrvatsku, u trenutku kad su Milošević, JNA i četnici krenuli u agresiju, koristeći pri tome goleme arsenale JNA.

Britanski stručnjaci za pitanja Balkana 1996. godine opisivali su Lončarevu akciju riječima “on je molio Vijeće sigurnosti da se Hrvatskoj uvede embargo” a nakon samo 15 godina isti ti autori izrazili su čuđenje što je Lončar nakon svega na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik, objavio je portal Dnevno.hr.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” pozabavila se ovom temom.

Ona piše: “Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, ‘čovjeku Zapada u SFRJ0. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.”

Napadnutoj Hrvatskoj nije preostalo ništa drugo nego da otima oružje neprijatelju i kupuje ga po najvišim cijenama na crnom tržištu. To je iscrpljivalo njezine novčane rezerve jer, primjerice, jedan je puščani metak stajao čak jednu marku. Ipak, Hrvatska je vojska neprestano jačala zahvaljujući masovnom odazivu boraca i sve većim količinama zaplijenjenog oružja, uz ostalo čak i tenkova i topova.

Potkraj rujna i u listopadu u akciji su bile 24 naoružane brigade, 10 se brigada ustrojavalo, a još 20 je u pričuvi čekalo oružje. U žestokim borbama za svaki pedalj zemlje sudjelovalo je 200 tisuća vojnika i 40 tisuća pripadnika policije.

Bojišnica se protezala 1200 kilometara, od Vukovara do Dubrovnika. Pokazalo se da nametnuti embargo ne može spriječiti hrvatski otpor jačem agresoru, ali je nesumnjivo izazvao veće i nepotrebne žrtve na hrvatskom tlu, a poslije i u Bosni i Hercegovini.