Na današnji dan, 4. listopada 1749. godine, premio je Franjo Trenk, hrvatski barun, habsburški pukovnik.
Trenk, Franjo, hrvatski barun, habsburški pukovnik (Reggio Calabria, Italija, 1. I. 1711 – tamnica Spielberg kraj Brna, 4. X. 1749). Sin pruskoga plemića u habsburškoj vojnoj službi s posjedima u Slavoniji. Odgojili su ga isusovci u Sopronu i Požegi. Od 1727. do 1731. bio je u habsburškoj vojnoj službi kao zastavnik u Stolnom Biogradu i u Osijeku, a zatim se vratio na imanja u Slavoniji.
Nakon smrti žene i četvero djece 1737. stupio je u rusku vojnu službu i s 300 ljudi otišao preko Poljske u Kijev. Istaknuo se u borbama na Bugu i postao bojnik, ali je zbog sukoba s pretpostavljenima 1740. bio prognan iz Rusije.
God. 1741. sudjelovao je, zajedno s 1200 dragovoljaca i pomilovanih hajduka poznatih pod imenom Trenkovi panduri, u Ratu za austrijsku baštinu (1740–48). Uspješno je ratovao u Šleskoj, Austriji, Bavarskoj i Češkoj.
Pronio se glas o junaštvu njegovih pandura, ali se širio i strah od njihova nasilja, čemu je pridonosila njihova odjeća slična osmanskoj, obrijane glave s perčinom, konjski repovi umjesto zastava te tzv. turska banda, sastavljena od 12 glazbenika s bubnjevima i frulama.
U prosincu 1742. vratio se u Slavoniju te je nakon očeve smrti (1743) naslijedio sav posjed (Brestovac, Pleternicu, Pakrac), a sam je kupio još Veliku i Nuštar. Ubrzo se s pandurima, koje je u Beču 1744. preustrojio u regularnu pukovniju, vratio na bojište. Posebice se istaknuo u bitkama na Rajni, pri zauzimanju Českih Budějovica i u bitki kraj Kolína u Češkoj.
U prosincu 1745. vratio se u Slavoniju u činu pukovnika. Preživio je 102 dvoboja, a 14 puta je bio ranjen. Za života je stekao mnoge neprijatelje, koji su ga optužili za bezobzirno ratovanje, pronevjeru državnoga novca, planiranje ustanka u Slavoniji te mnoga druga zlodjela.
Na sudskom procesu u Beču pokazalo se da su optužbe protiv njega neutemeljene, ali je zbog neobuzdana ponašanja tijekom procesa ipak 1747. bio osuđen na gubitak čina i doživotnu tamnicu, a njegova su velika imanja pripala Dvorskoj komori. Tijekom sudskoga procesa napisao je autobiografiju.
Njegov je buran život bio temom mnogih književnih djela i operete Barun Trenk S. Albinija (1908). (Izvor teksta: Hrvatska enciklopedija)
“Trenk je legenda i o njemu kolaju brojne priče koje većinom nisu provjerene, ali koje usprkos tomu uporno opstaju. Naime, u historiografiji – hrvatskoj i svjetskoj – još uvijek ne postoji jasna slika o tome tko je bio barun Franjo Trenk, odnosno kakav je bio. No, što god u konačnici zaključili o njemu, bilo da je to pozitivno ili negativno, zapravo je samo jedna stvar sigurna: Trenk nikoga neće ostaviti ravnodušnim. Zasad se, nažalost, još uvijek premalo zna o životu baruna Trenka prije nego što je stekao svjetsku slavu na ratnom polju. Jedini izvor koji nam u tom pogledu stoji na raspolaganju njegovi su memoari koji su prvi put objavljeni 1745. godine, zatim 1747. i 1748. godine. Dosadašnja su znanstvena istraživanja, međutim, pokazala da su neki dijelovi tih memoara točni, dok su drugi dijelovi potpuno izmišljeni. Glavni problem tih memoara je njihova djelomična pouzdanost. Trenkovo djetinjstvo, njegove adolescentske godine, kako su opisane u tim memoarima, još uvijek nismo u stanju usporediti s drugim izvorima. No zato je njegova narav ostala vrlo dobro dokumentirana u četrdesetim godinama. Opisao bih ga na temelju tih izvora kao ponosnog i tvrdoglavog kolerika, ali definitivno ne kao neobuzdanog manijaka – kaže dr. Buczynski razbijajući odmah u početku jedan od mitova od barunu Franji Trenku, a to je kako je u bitkama, a nije ih imao samo nekoliko, bio bezobziran. I to u najmanju ruku. Nesporno je, međutim, da je bila riječ o sjajnom vojniku, često će se u tom kontekstu pronaći i riječ “genij”, koji je bio i osobno vješt borac koji je, navodno, preživio 102 dvoboja. Nema u tome ništa čudno jer u vojsku je Trenk stupio već sa 17 godina nakon što je već, prema nekim izvorima, pokazivao sklonost prema oružju i tučnjavama, po čemu se moglo zaključiti u kojem bi polju mogao ostvariti karijeru. I tako mlad već je u vojsci nanizao dvoboja i sukoba s drugim vojnicima. Smirio se jer se zaljubio, skrasio na imanju u Brestovcu. Za života je, naime, imao imanje u Brestovcu koje je naslijedio od oca, također vojnika, pa onda u Pleternici, Pakracu, Velikoj i Nuštru koja je kupio ratnim plijenom što je također bilo razlogom ljubomore prema njemu u Beču. U Brestovcu je živio sa suprugom, kćeri zapovjednika petrovaradinske tvrđave Josephine von Tillier s kojom je imao četvero djece. No kuga mu uništava obitelj, ostaje sam pa se odlučuje pridružiti Austriji u ratu protiv Turaka. No podmaršal Sekendorff odbija njegovu ponudu da sam naoruža pukovniju dobrovoljaca, pandure. Stoga ljutit odlazi u Rusiju gdje upoznaje još jednog vojnika povezanog s Hrvatskom, Ernsta Gideona von Laudona”, rekao je o Trenku dr. sc. Alexander BuczynskI, znanstveni savjetnik na Hrvatskom institutu za povijest u Zagrebu. (Izvor teksta: Večernji list)
